'Zovu me Boss boy! Osim jaja i kobasica za doručak, sve je ok'

Ni najveći optimisti nisu mogli očekivali da će Nikola Vlašić odmah po potpisu ugovora s Evertonom zaigrati, a kamoli da će postati standardan te jedan od ljubimaca navijača svog novog kluba.

Kako su vas primili suigrači i ljudi u klubu?

- Svi su bili susretljivi, preporučili mi gdje iznajmiti kuću, kako posložiti ostale važne stvari... Nisam morao proći ni inicijaciju, uobičajenu u nekim drugim klubovima, tako da je sve proteklo bezbolno, osjećam kao da sam već dugo tu.

Kako su se prema vam odnosili stariji suigrači, najveće zvijezde?

- Prvih par dana prije svakog treninga Rooney bi me zaustavio i pitao me kako sam se snašao i trebam li kakvu pomoć te da ga slobodno pitam ako mi negdje zapne. Tako su se ponašali i ostali.

Ima li Rooney kao najveća zvijezda poseban tretman?

- On je zvijezda ne samo u klubu, nego i u Engleskoj i u svjetskim okvirima, no ponaša se sasvim normalno, ničim se ne izdvaja od ostalih suigrača, osim, naravno u kvaliteti. Stvarno je vrhunski igrač, to se vidi na svakom treningu, i s njim je pravi užitak trenirati i igrati.

Prepoznaju li vas već navijači po gradu?

- Kad sam prvi put izašao u grad prepoznao me samo jedan navijač, nakon prve utakmice njih nekoliko, a sada je to već toliko često da mi se i ne ide u grad, jer me zaustavljaju, traže autograme, žele se fotografirati, popričati... U gradu je pola navijača Evertona, pola navija za Liverpool, no svi su ludi za nogometom.

Jeste li imali prilike vidjeti znamenitosti, kultna mjesta popularnih Beatlesa?

- Sve sam to već odradio još za gostovanja u Liverpoolu s Hajdukom.

Jeste li imali prilike pričati sa suigračima o utakmicama s Hajdukom?

- Prvih par dana dok još nismo pronašli kuće, Sigurdsson i ja smo živjeli u hotelu pa je vozač dolazio po nas i vodio nas na treninge i natrag. Nasmijao se kad sam mu za jedne vožnje rekao da sam ljut na njega jer nas je izbacio onim slučajnim golom, na što se on nasmijao i kazao kako ni on ne vjeruje da je ta lopta završila u golu. Kazao mi je da je vidio Stipicu daleko od gola, šutnuo je pa što bude...

Niste dobro startali u sezonu, pri dnu ste ljestvice, trener Koeman dobio je otkaz?

- Rezultat je lošiji od očekivanja. Žao mi je što je trener dobio otkaz, jer me on doveo u klub i imali smo jako dobar odnos, ali tako je to u profesionalnom nogometu. Kad ne ide, onda prvi otkaz dobiva trener, a nama preostaje novo dokazivanje...

Koliko ste zadovoljni prilikom koju ste dobili i igrama?

- Everton je idealna sredina za mlade igrače, puno nas je mladih u momčadi, Pickford, Calvert - Lewin, Lookman, Davies... i svi dobivamo priliku. Zadovoljan sam kako sam se snašao, no uvijek može bolje.

Je li vam se bilo teško naviknuti na stil igre u Premiershipu?

- Gledao sam ranije utakmice Premiershipa na TV, i djelovalo mi je da je to tek nešto brži ritam od onoga što se igra kod nas. Ali kad si na terenu, to je toliko brzo da mi je isprva izgledalo kao ubrzana snimka. Na sreću, brzo sam se privikao i sada mi je to normalno. Najlakše je kad imate loptu u nogama, a najteže kad igrate protiv velikog kluba koji vas lomi ritmom, poput Arsenala prošli vikend.

Što je najveća razlika?

- U Hajduku sam navikao napadati, jer se na Poljudu sve momčadi brane, igraju bunker... Ovdje protiv polovine protivnika imamo posjed, dominiramo, pokušavamo ih probiti, a protiv one bolje polovine lige mi se branimo i pokušavamo ne primiti gol. To je za mene novo iskustvo.

Tko vas je posebno impresionirao?

- Nisam imao priliku igrati protiv najjačih klubova i igrača, igrao sam do sada samo protiv Arsenala, a oduševio me Alexis Sanchez. Svaka čast Özilu, ali Sanchez je čudo od igrača, nešto nemoguće, brz, snažan, stalno se kreće, otvara...

Kako izgleda jedan radni dan u kampu Evertona?

- Ujutro moramo biti u 8:30 u klubu, svi zajedno doručkujemo, nakon toga je kratka pauza, pa sastanak, onda opet pauza, pa trening, ručak... U klubu smo do 14:30, i nakon toga smo slobodni. Priča se isključivo o nogometu, a sve ostalo je privatna stvar. Nitko te ne pita što radiš, gdje si bio, kad si išao spavati, što si jeo... Dođeš, odradiš svoje, i to je to...

Kakva je hrana?

- Ima svega, za moj je ukus malo je previše začinjeno, ali snalazim se. Izbor je doista bogat, možete pojesti čak i klasičan engleski doručak s jajima, kobasicama, grahom i ketchupom. Ja ga izbjegavam u širokom luku, ne znam kako bih uopće trčao da to pojedem prije treninga. Držim se provjerenoga, onoga što sam navikao jesti i kući, a nedostaje mi jedino naša riba. Ima je i ovdje, ali nema tako dobre ribe kao što je naša...

Zašto ste izabrali broj 27?

- Bio je jedan od rijetkih slobodnih. Želio sam osmicu, ali nju nosi Ross Barkley, devetnaesticu su čuvali za Diega Costu koga su željeli dovesti. Nema veze, ne igra broj, nego onaj tko ga nosi...

Gdje živite?

- Izabrao sam doslovno prvu kuću u koju sam ušao. Otac i menadžer su razgledali potencijalne kuće kako bi suzili izbor dok sam ja bio na treningu, i kad sam im se pridružio, otvorila se opcija za još jednu, koja do tada nije ni bila u ponudi. Ljudi iz kluba su mi sugerirali da je to najbolje što ću pronaći, idealna prilika i čim smo ušli, oduševili smo se. Bilo je to to, druge kuće nisam ni gledao.

Je li istina da vrijeme kratite biljarom?

- Kuća ima posebnu sobu sa stolom za biljar i odmah smo otac i ja krenuli s okršajima. Nisam igrao odavno, isprva me on dobivao, ali malo sam vježbao na okupljanju reprezentacije s Balićem, Bosančićem i Morom i sada ga redovito dobivam, od pet partija dobije možda jednu.

Sestra Blanka za vas odrađuje fantastičan PR na društvenim mrežama, jako je aktivna, komunicira s navijačima. Kako to doživljavate?

- Blanka može što želi, ona je već godinama jako aktivna na društvenim mrežama, dobro se snalazi, sjajno joj to ide. Ja sam oprezniji, tu i tamo pogledam što piše ako mi netko od prijatelja javi i to je sve.

U jednom postu je kazala da vam je za 20. rođendan poklonila godinu besplatnih PR usluga. Povezala je hashtag #Bossboy s vama, i sada vas tako oslovljavaju navijači Evertona. Jeste li znali za to?

- Čuo sam, iznenadilo me da je to otišlo toliko daleko. Rekao sam joj da je sve dobro dok mi ide, ali što će biti ako mi krene loše, nakon prve loše utakmice također će morati odgovarati na komentare.

Jeste li očekivali poziv izbornika Dalića?

- Jesam, ali samo zato što je on to najavio u novinama. Čuli smo se nakon što je izabran, rekao mi je da me prati, ohrabrio me da nastavim raditi i igrati i da računa na mene. Tada nisam bio siguran u poziv, ali kad je prošlog tjedna najavio u intervjuu da će nas nekoliko novih pozvati, slutio sam da ću dobiti poziv.

Nedavno ste izjavili da do sada niste zaslužili poziv u A reprezentaciju. Možete li to pojasniti?

- U reprezentaciji moraju igrati najbolji igrači iz najboljih klubova i liga. Gledajući na poziciju, godine i iskustvo, smatram da nisam imao mjesta među 23 najbolja igrača koje Hrvatska ima, i to je to. Igrao sam standardno u mladoj reprezentaciji, to je bilo jedno jako lijepo iskustvo.

Što očekujete u dva ogleda protiv Grčke?

- Svi znamo kako oni igraju, te da nas čekaju dvije teške utakmice. Kvalitetniji smo od njih, ali oni uvijek igraju na isti način, koji možda nije lijep za oko, ali je efikasan. Naravno da se svi nadamo prolazu i odlasku na SP u Rusiju. Baš mi je prije par dana Muhamed Bešić kazao da moram dati sve od sebe, jer je odlazak na Svjetsko prvenstvo nešto najbolje što je doživio u karijeri. Nadam se da ću i ja imati priliku zaigrati na SP-u.

Jeste li gledali derbi Hajduka i Dinama?

- Gledao sam, kako ne, i baš sam zadovoljan kako su odigrali. Prvo poluvrijeme su ih pojeli, nisu dali Dinamu da pređe centar. U drugom dijelu je malo pala koncentracija i sve se okrenulo, ali Hajduk je zaslužio pobjedu jer je Dinamo prvi gol dao iz zaleđa, a i sudac je trebao dosuditi još jedan kazneni udarac za Hajduk. Kad je Erceg krenuo prema golu, rekao sam ocu da će biti ili gol, ili penal. Na žalost, nije bilo ni jedno, ni drugo.

Je li istina da još uvijek nosite Hajdukov prsten na ruci?

- Naravno, Hajduk je zauvijek moj klub. U svlačionici sjedim do Kevina Mirallasa, pa me baš nedavno pitao za taj prsten. Dosta pričamo, jučer sam mu opisivao derbi Hajduka i Dinama, pa me malo u čudu gledao, ha, ha, ha...

Što vam nedostaje iz Splita?

- Najviše prijatelji, pukne me ponekad nostalgija, pa ih zovem na telefon. Kad se okupe i odu na kavu, otvore mi video poziv, pa osjećam kao da sam s njima. To su mi dugogodišnji prijatelji, trojica iz osnovne škole, drugi su iz srednje, baš smo prava klapa, nerazdvojni. Sada su mi roditelji tu, bila je i sestra, igrao sam protiv Maglice i Jakoliša, bile su i reprezentativne stanke, tako da sam lakše prebrodio preseljenje. Na jednoj od utakmica iznenadili su me povici: ''Niksi, Niksi...'' kad sam izašao iz tunela. Okrenem se, a mašu mi tri momka s našom zastavom. Baš mi je bilo drago vidjeti ih.