Naša djeca i mladi ne vole školu i uopće nemaju povjerenja u svoje nastavnike. To je jako loše

U ovoj školskoj godini prošli smo nevjerojatne situacije, a nitko nema pojma što nas u školama čeka za tek nekoliko mjeseci i pod kojim vodstvom. Pritom nam u škole nam ulazi novih 37.000 učenika, uz sve one koji su ostavljeni na vjetrometini ove rastrgane reforme. Škola na daljinu zbog epidemije korone bi se vrlo lako mogla vratiti, no zbog brojnih problema upitno je kako će izgledati najesen. Sve što se događalo i u posljednje četiri godine, od velikog prosvjeda za nastavak Cjelovite kurikularne reforme, ukazuje na to da politika ne želi pustiti da obrazovnim sustavom upravlja struka i profesionalizam.

Stoga ćemo u 24sata nastaviti inzistirati na suvremenim reformama, školstvu koje nije poluga za zapošljavanje podobnih i sustavu koji postoji zbog svih nas, a najviše zbog naše djece koja trebaju znanje za bolju budućnost.

A što bi bilo najhitnije mijenjati u hrvatskom školstvu, pitali smo neke od najvećih stručnjaka za obrazovanje i prava djece u Hrvatskoj:

Piše: Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, 30 godina bavi se dječjim pravima

Nastavnici su pod pritiskom zbog ocjena, stručnjaka nema

"Škola je odgojno-obrazovna institucija, a čini se da se ova odgojna komponenta često pojavljuje kao sporedna. To čujemo od djece, roditelja, nastavnika i naših kolega stručnih suradnika. Jasno je da je odrastati danas značajno drugačije nego odrastati u naše vrijeme, vrijeme naših roditelja, baka i djedova. Poznato je da smo u trendu izolacije, individualizma, užurbanosti i imperativa uspjeha. Upravo zbog toga odgojna komponenta škole važnija je nego ikad prije. Brojna istraživanja pokazuju da privrženost školi u velikoj mjeri oblikuje psihološku otpornost djeteta te se pozitivno odražava i na mentalno zdravlje, i na dugoročni akademski i poslovni uspjeh.

Naša djeca uglavnom ne vole školu, pokazalo je recentno istraživanje objavljeno od strane HZJZ-a. U našem nacionalnom istraživanju otprije nekoliko godina pokazalo se da se djeca iznimno rijetko obraćaju nastavnicima i stručnim suradnicima u školi vezano za probleme koje imaju. Isto tako svjedočimo javnim pričama nastavnika o pritiscima koje učenici, ali i roditelji, nerijetko stavljaju na njihova leđa u borbi za bodove, ocjene i sigurne puteve do "uspjeha“. Znamo da je broj stručnih suradnika, a posebno psihologa, u školama nedovoljan, ispod zakonski propisanog minimuma. Na taj način mnoga djeca, roditelji i kolege nemaju podršku koju bi trebali imati, a psiholozima koji rade taj posao teško je što ga ne mogu obavljati kako bi željeli s obzirom na ogroman broj obitelji i kolega koji se oslanjaju na jednog stručnjaka.

Odgojna komponenta školstva je primarna

Začarani krug nezadovoljstva tako se vrti, a umjesto njegovog prekidanja, kao društvo skloni smo upirati prstom jedni u druge, tražiti krivce i zapadati sve dublje u bespomoćnost i perfekcionizam. Naravno da je uspjeh važan, naravno da su važne ocjene. No, da mogu promijeniti jednu stvar u školstvu danas, prije svega toga podcrtala bih odgojnu komponentu školstva kao primarnu. Često nam djeca ispričaju da se nasilje događalo na satu, a da nastavnici nisu primijetili ili su samo nastavili s objašnjavanjem gradiva. Ne smijemo čekati eskalacije nasilja i problema. Važno je reagirati preventivno i vrlo rano kad se primijete neke teškoće.

Ima jedan divan citat meni nažalost nepoznatog autora koji kaže da, ako ne slušamo djecu kad imaju „male“ probleme, neće nam doći niti će ona slušati nas kad budu imala „velike“ probleme. Isto vrijedi i za roditelje, za koje bih voljela da dijete, kad se vrati iz škole, prvo pitaju kako je, a tek onda koje ocjene je dobilo. Isto vrijedi i za kolege stručne suradnike, koji imaju odgovornost stati iza sebe i svoje struke, a ne dopustiti da postanu „teta ili striček kod kojeg se ide kad si zločest“. Naravno da nam trebaju strukturalne promjene, o kojima će drugi stručnjaci imati više detalja za reći. No, iz perspektive kliničke psihologinje i psihoterapeutkinje, kao najvažniju poruku izdvojila bih: Nijedna lekcija iz kurikuluma nije važnija od zaštite djece, mentalnog zdravlja i osjećaja sigurnosti – za danas, sutra i budućnost naše djece."