Sve se smrznulo: Da se srušila na Zemlju, ubila bi tisuće ljudi

Sovjetska svemirska stanica Saljut 7 u povijest svemirskih istraživanja ušla ne samo kao prethodnica svemirske postaje Mir nego i po tehnički najsloženijoj misiji u pogledu svemirske navigacije.

Lansirana 1982. godine, Saljut 7 nalazila se u niskoj orbiti oko Zemlje i predstavljala je prijelaznu fazu iz monolitnih stanica na modularne svemirske postaje. Riječ je o posljednjoj stanici iz prvog sovjetskog svemirskog programa Saljut, kojeg je zamijenio Mir. 

U veljači 1985. godine, kada na stanici nije bilo posade, kontrolni centar izgubio je signal sa stanice. Prvo je telemetrijski sustav javio da je došlo do strujnog udara koji je isključio glavni radio odašiljač, objasnio je Nikolai Belakovski, ruski inženjer s iskustvom u svemirskom inženjeringu u članku za Ars Technica.

Automatski se aktivirao rezervni radio odašiljač pa stanici nije prijetila nikakva neposredna prijetnja. Dežurna ekipa tehničara bila je pri kraju 24-satne smjene i ostavila poruku da treba javiti specijalistima za radijske i električne sustave. Oni su trebali napraviti analizu situacije, pripremiti izvještaj i dati svoju preporuku.

Foto: Roscosmos/NASA

Serija kratkih spojeva izazvala paralizu

No nova smjena dežurnih tehničara nije pričekala specijaliste ili ih uopće nisu nazvali. Jednostavno su odlučili da će ponovno pokušati osposobiti glavni odašiljač. U nekoliko sekundi, serija kratkih spojeva paralizirala je kompletnu stanicu. 

Otkazali su svi sustavi, a Saljut 7 je počeo nekontrolirano lebdjeti. Sovjeti su imali dvije opcije - napustiti stanicu i pričekati godinu dana i lansiranje svemirske postaje Mir.

No, eventualni pad stanice teške 20 tona na naseljeno područje izazvao bi masovne ljudske žrtve i goleme materijalne štete. Uz to, takav bi ishod predstavljao poraz i sramotu za sovjetski svemirski program.

Odlučili su se za drugu opciju - poslati astronaute u vrlo izazovnu i kompliciranu misiju spašavanja, vjerojatno najkompliciraniju i najneizvjesniju ikada. Prvi ozbiljan problem bio je to što još nitko nikad nije uspio pristati na stanicu koju je nemoguće kontrolirati. Drugi problem je bio taj što nitko nije imao pojma što se na stanici uopće dogodilo, odnosno zašto su otkazali svi sustavi.  

Sve se smrznulo

U normalnim uvjetima, kada se letjelica približi stanici na 20 do 25 km, uspostavlja se izravna komunikacija između dva objekta i pristajanje je automatizirano. No kako su svi sustavi otkazali, to nije bilo moguće. Iako su svi astronauti na Sojuzu trenirali na simulatoru manualno pristajanje, to ne znači mnogo kada se stanica kreće bez ikakve kontrole. 

Nakon uspješnog pristajanja na Saljut, dvojicu astronauta dočekao je novi set iznenađenja. Osim pada električnog sustava, kontrolni termički sustav bio je izvan funkcije duže vrijeme, pa ne samo da se kompletna stanica smrznula, nego su i svi sustavi izloženi preniskoj temperaturi, odnosno temperaturnim uvjetima za koji nisu predviđeni. Ništa nije radilo. I pitanje je bilo može li išta proraditi.

- Osjećali smo se kao da se nalazimo u staroj, napuštenoj kući - zapisao je Savinykh u brodskom dnevniku. 

Astronaut Vladimir Džanibekov na Saljutu 7 proveo je 112 dana, dok je inženjer Viktor Savinykh na popravcima radio 168 dana. Baš kao i u ruskom filmu Saljut 7, snimljenom po stvarnom događaju, glavu su im čuvale kape koje je Savinykhu spakirala supruga.  

Ledeno doba

Kada kruži u niskoj orbiti, svemirska letjelica napravi krug oko Zemlje svakih devedeset minuta, pa su se dan i noć smjenjivali svakih 45 minuta. Tako su i astronauti, u periodima kada nije bilo sunca, inicijalni pregled i popravke obavljali pod baterijskom lampom, bez rukavica s kojima se teško može raditi i potpuno promrznuti. 

Kako se kasnije ispostavilo, jedan jedini neispravan senzor krivac je što je na Saljutu 7 zavladalo ledeno doba. Senzor je nadzirao napunjenost četvrte baterije i dizajniran je tako da isključi sustav punjenja kada je baterija na koju je priključen puna kako bi se spriječilo preopterećenje baterije. Svaka od sedam glavnih baterija imala je svoj senzor, kao i jedna rezerva baterija i svaki je mogao izazvati gašenje sustava. 

Nakon ekstenzivnih i dugotrajnih popravaka, Saljut 7 ostala je funkcionalna još šest godina, sve do 1991. godine.