Tech

Komentari 6

Tehnologija koja određuje putanju naše civilizacije

Tehnologija koja određuje putanju naše civilizacije

Pročitajte intervju sa slavnim Stelarcom, jednim od vodećih keynote predavača na ovogodišnjem Digital Takeoveru, i doc.dr.sc. Ivanom Greguric autoricom knjige “Kibernetička bića u doba znanstvenog humanizma”

Stelarc, performer i umjetnik svjetskog renomea koji je vjerojatno najpoznatiji po tome što je na vlastitoj ruci razvio treće uho. Na svojem tijelu razvio je niz suspenzija, umetnuo svjetleću skulpturu u želudac, pomiče granice ljudskog tijela, istražuje alternativne anatomske arhitekture te preispituje utjelovljenje, djelovanje, identitet i postljudsko tijelo.

O svojim dostignućima i različitim, malo je reći ambicioznim, pothvatima govorit će na ovogodišnjem najvećem inovacijskom i transformacijskom digitalnom summitu u regiji, a za sve zainteresirane te željne novih znanja i iskustava osigurano je besplatno praćenje - Digital Takeover 2020 trajat će od 7. do 11. rujna.

Intervju je vodila poznata hrvatska znanstvenica, doc. dr. sc. Ivana Greguric, docentica na Hrvatskim studijima, koja se bavi različitim pitanjima znanstvenog interesa na području: filozofske antropologije, filozofija tehnike, filozofije medija, kibernetičke kulture, bioetike, posthumanizma i umjetne inteligencije. Docentica je dotaknula i teme svoje nove knjige "Kibernetička bića u doba znanstvenog humanizma: Prolegomena za kiborgoetiku".

U knjizi se problematiziraju teme kiborgizacije čovjeka koja se provodi poboljšanjem i preoblikovanjem ljudskih umnih i fizičkih sposobnosti i funkcija, postavljanje života na novu neljudsku osnovu u kiborgiziranoj zajednici što otvara niz etičkih i ontologijskih pitanja o čovjekovoj budućnosti - kako će ljudi živjeti u kohabitaciji s kiborzima i robotima? Hoće li se singularnost ostvariti? Je li besmrtnost na jedan način i moguća?

Vaše je tijelo medij za vašu performativnu umjetnost. Kakav je osjećaj biti predmetom umjetničkog stvaralaštva u kojem pomoću tehnologije mijenjate karakteristike svog materijalnog bića?

Uvijek sam zavidio gimnastičarima i plesačima koji se koriste svojim tijelima kao sredstvom kreativnosti. Kao umjetniku-performeru uvijek su mi bile važne fizičke posljedice mojih ideja. Nisu tu u pitanju samo slike, nego i radnje i iskustva. A svoje ideje možete ostvariti samo putem svojih postupaka. Nije samo važno izraziti se kao umjetnik, već i izravno doživjeti svoje ideje i na taj način postati sposoban smislenije artikulirati te ideje. No izvođenje ekstremnih radnji otkriva sve neadekvatnosti tijela. Zapravo, dođete do spoznaje da je tijelo jako zastarjelo. Stoga povezivanjem tehnologije (Treća ruka, The Third Hand), umetanjem tehnologije (Trbušna skulptura, Stomach Sculpture), performansom s robotom sa šest nogu koji se može kretati (Egzoskeleton, Exoskeleton) te kirurškim konstruiranjem i uzgojem tkiva uha na svojoj ruci stvarate neočekivane mogućnosti performansa. 

Poznati ste po eksperimentima u kojima prodirete u vlastito tijelo, širite ga, razvlačite, čak i vješate između dviju točaka. Što ćete još raditi sa svojim tijelom u budućnosti?

Nije stvar u tome što planiram raditi. Ne postoji budući nacrt za sve ekstremnije aktivnosti. Radi se o tome da jedan projekt vodi drugom. Svojevrsna iteracija kojoj nije cilj postizati sve uspješniji ishod, već da dovede do iznenađujućih i kreativnih rezultata. Konceptualni problem postoji kontinuirano i ideje se realiziraju u različitim i odgovarajućim medijima, bilo da se upotrebljava robotika, sustavi virtualne stvarnosti ili biotehnologija. Moj trenutačni projekt zove se Reclining StickMan, a radi se o robotu dugačkom 9 metara koji se pokreće pneumatskim gumenim mišićima i kojemu se može pristupiti na daljinu te upravljati njegovim pokretima putem interneta. Trenutačno je izložen u Umjetničkoj galeriji Južne Australije kao dio Bijenala australske umjetnosti 2020. Izvest ću dva petosatna performansa s robotom pokrećući ga pneumatskim igraćim palicama. 

Ako uzmemo u obzir grčki ideal ljepote, koje je vaše mišljenje o estetici poboljšanog kibernetičkog tijela u budućnosti?

Pa, grčki ideal ljepote više se bavio površinskim i vanjskim izgledom. Površinskim oblikovanjem muskulature ispod kože.  Kod poboljšanog kibernetičkog tijela nije riječ samo o ugradnji tehnologije da bi se promijenio izgled, već i o promjeni arhitekture tijela i stvaranju neočekivanih sposobnosti. Instrumenti povećavaju senzorne sposobnosti tijela, računalni sustavi pojačavaju naše kognitivne sposobnosti i, naravno, izrađujemo strojeve koji čine naše kretnje preciznijima i povećavaju brzinu tijela. 
Klasična grčka skulptura uvijek je staložena, nikad nema pretjeranih kretnji. S druge strane, može se reći da tehnologija vrlo brzo napreduje i postaje minijaturizirana u mikro i nanorazmjerima te se stoga može pričvrstiti na tijelo i umetnuti u šupljine i krvožilni sustav. Tijelo može imati više ruku, dodatne uši te kretnje karakteristične za insekte i druge životinje pomoću robota sa šest nogu. S dodatnim senzornim instrumentima i računalnim sustavima koji povećavanju njegove sposobnosti dohvata podataka i manipuliranja podacima, tijelo postaje „poboljšano”...

Postmoderni filozofi smatraju umjetnost posljednjom utvrdom nesvedivosti čovjeka na znanstvenu i tehničku osnovu. Vaša performativna umjetnost usmjerava vaše tijelo u dijametralno suprotnom smjeru od očekivanja postmoderne filozofije. Što mislite, kolike su šanse da čovjek ostane (ili ne ostane) ljudsko biće u onom smislu kako ga mi doživljavamo u filozofskoj tradiciji?

Projekti i performansi problematiziraju tijelo i čovjeka. No u njima se ne radi o hrabrosti, već o biološkoj nemoći. Stvara se anksioznost i ambivalentnost. Možda biti ljudsko biće znači da više uopće ne trebamo biti ljudska bića. Kao ljudska vrsta znatiželjni smo i inventivni, istražujemo, skupljamo informacije i imamo sposobnost refleksije i kritičkoga razmišljanja. Više nismo veliki čovjekoliki majmuni (hominidi). Kad se dogodilo dvonožno kretanje, dva su uda postala upravljači pokreta. Počinjemo graditi artefakte, instrumente i strojeve. Tehnologija je odredila putanju naše civilizacije. Istovremeno smo povijesni i tehnološki konstrukti. Ontološki smo postali suvremene himere od mesa, metala i koda.  

Zašto nanositi bol i patnju vlastitom tijelu ugrađivanjem umjetnih tehnologija u njega ako je tijelo oslobođeno okova materijalnog blagostanja u virtualnoj stvarnosti?

Eh, virtualna stvarnost samo je dodatni oblik funkcioniranja, a ne alternativa onom postojećem. I u trenutačnoj fazi realizacije radi se o ograničenom i oslabljenom imerzivnom iskustvu. Tijelo bi bilo lišeno složenosti stvarnih iskustava kada bi bilo uronjeno samo u VR. Da ne spominjemo fizički rizik teških radnji. Ali VR se ne odnosi samo na izbjegavanje rizika, već na 3D modeliranje i simulaciju kao dodatni oblik otkrivanja i evaluacije svijeta. Postojati na kinematičkoj razini i u VR-u znači postojati u carstvu mašte u kojem postoji jedino samoafirmacija. Time je tijelo osuđeno na pasivnost i užitak. 

Ako prihvatimo transhumanistički stav o etičkoj odgovornosti svakog pojedinca da donese odluku o vlastitom poboljšanju, gdje će to odvesti čovječanstvo koje nije u stanju pružiti primarnu zdravstvenu zaštitu na biološkoj razini za veliku većinu stanovništva?

Pa, ako barem svaki pojedinac preuzme odgovornost za bilo kakve promjene na svom tijelu, to je mnogo povoljniji scenarij nego da to određuje neka institucija ili vlada. Trenutačni problem nije u slobodi ideja, već u slobodi oblika, slobodi promjene arhitekture vašeg tijela. Ako mijenjate anatomiju tijela, mijenjate i njegovu svjesnost i djelovanje u svijetu. Zajednica koja podržava izmjene tijela najbolji je primjer tog pristupa, iako se danas više bavi ukrašavanjem i izgledom. No zajednica Grinder bavi se hakiranjem tijela na zanimljivije načine i umetanjem strujnog kruga ispod kože, dodajući tijelu jednostavne vještine. 

Slažete li se da znanstveno i tehnološko istraživanje granica ljudskog tijela i uma nadmašuje njegovu korisnost za potrebe proizvodne snage kapitala i da to zapravo nije u interesu čovjeka ili čovječanstva?

Podvojenog sam mišljenja oko toga...

Ako je čovjek jedinstvo smrtnog tijela i besmrtne duše, što se događa s dušom sa sve većim znanstvenim i tehnološkim usavršavanjem tijela? Hoćemo li stvoriti poboljšani kiborg bez duhovne dimenzije? Koja je posljednja granica poboljšanja?

Preispitao bih premisu ovog pitanja. Tijelo je samo tijelo. Ima kožu, mišiće, organe, mozak i određeni genetski repertoar sposobnosti. Što više performansa to tijelo obavi, to sve manje i manje misli da ima vlastiti um ili ikakav um u tradicionalnom metafizičkom smislu. Riječ „duhovno” samo je riječ koja opisuje suptilno i prilično jednostavno ponašanje i vrlo posebne sustave vjerovanja. Tijelo je ono što jest zbog svog spola, svoje društvene, političke i kulturne uvjetovanosti te instrumenata i strojeva koji definiraju kako može proširiti svoju svjesnost i djelovanje u svijetu. Tijelo je nedvojbeno smrtno, ali nema sebi svojstvenu bit koja će nadživjeti njegovu sadašnju smrt. I ne mogu se postići konačne vrste poboljšanja. Pitanje je prihvaćamo li biološki quo i Heideggerovu ideju da postojanje postaje autentično samo smrću, što je pomalo poetično, ali prožeto nostalgijom za biološkim. 

Smatram da je ljudska misao utjelovljena u živom tkivu svijeta kao njegova aura. Što će se dogoditi s mišlju u znanstveno/tehnološki poboljšanom tijelu čovjeka-kiborga?

Misao sama po sebi nema smisla. Ove se misli potvrđuju samo postupcima ovog tijela. Umjetna inteligencija, big data i dubinsko učenje (deep learning) najvjerojatnije će generirati ideje koje izmiču dosegu sadašnjeg tijela u ovom obliku, s ovim funkcijama, s ovih pet osjetila i s ovim mozgom obujma 1400 ccm. Misao je prolazna. Ono što pretvara razmišljanje u smisleno promišljanje i ispitivanje jest transkripcija i pohranjivanje u različitim medijima. Govor i pisanje omogućuju složeniji i sofisticiraniji jezik pohranjivanja, dohvaćanja i razmišljanja. Rezultat tih tehnologija pamćenja dovodi do stvaranja filozofske misli. Kiborzi i roboti koji bežično pristupaju podacima koji se konstantno prenose putem interneta potencijalno će djelovati na temelju većeg broja informacija koje su uvijek dostupne, kojima se može uvijek pristupiti i koje su međusobno povezane s drugim kiborzima i robotima. 

Poboljšani kiborzi kao transhumana bića, posebice roboti s umjetnom superinteligencijom kao posthumana bića, neće imati ciljeve koje imaju ljudi. Ako čovjek preživi, postat će vrsta koja je na najnižoj razini znanstvene i tehničke evolucije. Slažete li se s tom tvrdnjom?

Možda. Dakako, s računalnom snagom u kombinaciji s ubrzanim napretkom mobilnih i vještih robota, oni bi mogli raditi s većom preciznošću, brzinom, snagom te se moći koordinirati s ostalim računalnim sustavima na mreži. To je izazov za naša meka, ranjiva tijela i spor metabolizam. Naša se tijela brzo umaraju i potreban im je oporavak u obliku sna između 6 i 8 sati dnevno. S druge strane, s nanosenzorima i nanorobotima naša bi tijela mogla biti ponovno „naseljena” čime bi se povećala naša bakterijska i virusna populacija. Drugim riječima, izgledat ćemo potpuno isto i za 2000 godina, ali bit ćemo redizajnirani sve od razine atoma, iznutra prema van, a sve to zahvaljujući tim umjetnim objektima, nevidljivim ljudskom oku koji djeluju na nanorazinama tako da se njihova prisutnost ne može osjetiti. 

Kakva je vaša vizija o poboljšanju ljudskog roda u budućnosti i tko će odlučivati​o tome?

Pa, nisam baš siguran da je riječ „poboljšati” ili „unaprijediti” čovjeka najbolji način da se to kaže. Svakako ne bismo trebali prihvatiti biološki status quo i trebali bismo uzeti u obzir redizajn tijela. Ali to ne bi trebao biti eugenički pristup, već pojedinačno eksperimentiranje s obzirom na rodna, osobna i društvena pitanja. Međutim, ono što se događa u praksi jest postupno prilagođavanje, preinake i popravci tijela. Na primjer, 2011. godine umjetno srce s dvije turbine ugrađeno je u prsni koš teško bolesnog pacijenta. Ono što je zanimljivo kod tog malog, robusnog i pouzdanog umjetnog srca jest da krv kroz njega cirkulira bez prestanka, odnosno bez pulsiranja. Tako da bi se u skoroj budućnosti moglo dogoditi da naslonite glavu na prsa voljene osobe koja normalno diše, uzdiše, govori, živi, ali srce joj ne kuca. Prije nekoliko godina rođeno je zdravo dijete iz doniranog embrija zamrznutog prije 20-ak godina. S obzirom na to da je vrlo izgledno da će se uskoro zamrznuti embriji moći čuvati 50 godina, to bi značilo da bi se vaš blizanac mogao roditi kad ste vi već na korak do smrti. Ili da se rodite dobrano nakon što vam premine majka. Događa se da danas provodimo desinkronizaciju svoje reprodukcije i životnog vijeka pojedinca. Danas je moguće stvoriti umjetnu maternicu. Ako se fetus može normalno razvijati u umjetnoj maternici, vaš život neće početi rođenjem. A ako dijelove tijela koji ne funkcioniraju najbolje možete zamijeniti transplantatima, organima uzgojeni iz matičnih stanica ili dijelovima nastalim 3D ispisom, tada biološka smrt nije neminovna. Kako definirati postojanje pojedinca koje ne počinje rođenjem i ne ne završava biološkom smrću?

U svojoj knjizi Kibernetička bića u doba znanstvenog humanizma: prolegomena za kiborgoetiku opisujem vaše umjetničko djelo u cijelosti. U knjizi predlažem intersubjektivni dijalog kojim bi se postigao univerzalni konsenzus o etičkim pitanjima, čime bi se dao legitimitet usvajanju Rezolucije o granicama poboljšanja ljudskih bića koju sam predstavila u Europskom parlamentu. Kakav je vaš stav o potrebi donošenja te rezolucije na globalnoj razini?

Hmm, ne bavim se politikom, iako smatram da takva pitanja svakako treba razmotriti i evaluirati. Slažem se, intersubjektivni bi dijalog trebao biti metoda za razmatranje tih mogućnosti, a ne neka vladina uredba. Svakako je ambiciozno, a​možda i nemoguće očekivati da će se postići univerzalni konsenzus o takvim etičkim pitanjima. I imajte na umu da su i tijelo, odnosno ono što podrazumijeva ljudsko biće, i etički stanovi nestabilne i povijesne tvorevine. Stoga bi bilo problematično da se postignu konačne odluke koje bi bile primjenjive u dužem razdoblju. Ono što umjetnici najbolje rade jest generiranje međusobno zavisnih i konkurentnih budućnosti. A to su mogućnosti koje se mogu propitivati, evaluirati, povremeno prisvajati te najvjerojatnije odbaciti.  

Sa Stelarcom razgovarala doc. dr. sc. Ivana Greguric Knežević

Više od 65 vrhunskih svjetskih i domaćih predavača sudjelovat će od 7. do 11. rujna na najvećem regionalnom inovacijskom i transformacijskom digitalnom summitu Digital Takeover 2020.

U pet dana summita donosimo vam preko 24 sata programa u kojem sudjeluju stručnjaci i inovatori iz svijeta biznisa, marketinga, inovacija, blockchain tehnologije, fintecha, retaila, medicine, medija i drugih industrija.

Svi koji preuzmu ulaznicu moći će svaki dan uživati u live streamu, a dodatno je Digital Takeover 2020 upotpunjen i bogatom videotekom gdje se na zahtjev može pogledati dopunski sadržaj programa summita.

Preuzmite svoju besplatnu ulaznicu – digitaltakeover.hr