Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Jerihon, Biblos i Damask su gradovi koji prkose vremenu i ratovima: tisućama godina stare gradske priče i danas žive, a njihova povijest je čista senzacija
Teško je odrediti koji su najstariji gradovi na svijetu u kojima se i danas živi jer to ovisi o tome kako definiramo grad i možemo li dokazati kontinuiranu naseljenost. Neki lokaliteti imaju tragove ljudskog života stare više od 10.000 godina, ali nisu nužno imali urbani karakter kakav povezujemo s gradovima pod kojima podrazumijevamo organiziranu strukturu koja ima svoju vlast, vjersko središte, obrambeni sustav, razvijenu komunalnu strukturu (ceste, vodovod, sustav bunara, odvodnju...) i stalno stanovništvo. Većina znanstvenika se slaže da su najstariji gradovi na svijetu u kojima se i danas živi: Jerihon, Biblos, Damask, Alep, Arg, Atena, Plovdiv.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:12
Najstariji gradovi svijeta danas predstavljaju svojevrsne 'muzeje' čovječanstva na otvorenom. Na njihovim ulicama moguće je pratiti razvoj prvih civilizacija, arhitekture, trgovine i religije kroz tisuće godina povijesti. Upravo zato oni nisu važni samo kao arheološki lokaliteti nego i kao simboli kontinuiteta ljudske civilizacije koji su nažalost u posljednje vrijeme ipak ozbiljno narušeni ratnim zbivanjima.
Najstariji gradovi na svijetu u kojima se i danas živi nastali su uz izvore vode ili plodne riječne doline, razvili su se kao trgovačka i religijska središta te su kroz tisućljeća opstajali unatoč ratovima, osvajanjima i prirodnim promjenama. Iako pripadaju različitim civilizacijama, svi pokazuju slične karakteristike drevnih urbanih središta: kontinuirani razvoj, važnu religijsku ili političku ulogu te bogatu kulturnu baštinu.
Voda je ključna za stvaranje i opstanak gradova. Najstarije civilizacije gradile su bunare, kanale i cisterne za skupljanje kišnice. U nekim gradovima postojali su složeni sustavi navodnjavanja koji su vodili vodu do polja i vrtova. Religija je također imala veliku ulogu u životu drevnih gradova. U središtu grada obično su se nalazili hramovi, svetišta ili palače vladara. Ti su objekti predstavljali političko i duhovno središte zajednice.
Trgovina je bila jedan od glavnih razloga razvoja gradova. Stari gradovi nalazili su se na važnim trgovačkim putevima pa su se u njima razmjenjivali hrana, alati, tkanine i metali. Zbog trgovine razvijali su se obrti, pisanje, porezni sustavi i organizirana vlast.
Jerihon, (hebr. jeriho: Mjesečev grad ili na arapskom Ariha) danas je mali gradić, na Zapadnoj obali (na zapadnom dijelu rijeke Jordan) u području Palestinske samouprave, ali i najstariji kontinuirano naseljeni grad na svijetu. Arheolozi su pronašli dokaze o naseljavanju koji sežu čak do 9000. godine pr. Kr. Grad se nalazi duboko ispod razine mora i poznat je po svojim drevnim zidinama koje su, prema Bibliji, Izraelci 1200. g. pr. Kr. srušili hodanjem i trubama. Najniže je smješten grad na svijetu (258 m ispod razine mora).
Arheološka iskopavanja koja su počela 30-tih godina 20. stoljeća pokazala su da je to grad s više naselja koji se može pratiti od protoneolitičke natufijenske kulture (predneolitički kulturni kompleks rasprostranjen na Levantu između 12.500 i 10.000 godina pr. Kr., nazvan po nalazištu Wadi en-Natuf u Izraelu) i predkeramičkoga neolitika, s prekidima u kontinuitetu do današnjih dana. Predkeramički neolitik A obilježavaju nastambe od ćerpiča kružna tlorisa. Zahvaljujući položaju u središtu oaze, mjestu bogatom vodom, naselje se ubrzano razvijalo. U okolici su otkriveni kanali za navodnjavanje što dokazuje da su se stanovnici bavili poljoprivredom. Osobito fascinantne bile su zaštitne zidine, s tornjem koji je imao ulogu gradskih vrata. U to vrijeme u Jerihonu je živjelo 2000 ljudi.
Naročito je zanimljiv način pokapanja pokojnika koji se povezuje s drevnim vjerovanjima stanovnika Jerihona. Pokojnici su se pokapali ispod kuća u zgrčenom položaju dok su njihove lubanje bile uklonjene. Stručnjaci smatraju da su obitelji pokojnih vjerovale da se u glavi pokojnika nalazi njegov duh pa bi te glave oblagali gipsom kako bi spriječili duhu „odlazak”. Te glave su poznate kao jerihonske lubanje, a čuvale su se u kućama pored ognjišta u svojevrsnom „kultu predaka” koji se povezuje s animističkim vjerovanjima. Ponekad su pokapani i kipići u prirodnoj veličini, vjerojatno kao surogat ako bi tijelo pokojnika bilo nemoguće pokopati.
Na ruševinama Jerihona, 7 000 g. pr. Kr. nastao je Jerihon B, s kućama pravokutnog oblika, građevinama korištenim u javne svrhe i sakralnim objektima pripojenim obiteljskim kućama. Podovi u kućama su imali vapneni premaz. Pronalazak tkalačkih stanova svjedoči o poznavanju tkanja, a postoje i brojni dokazi da su se ovi ljudi bavili poljoprivredom te trgovinom sumporom, solju i smolom. Novu urbanu fazu Jerihon doživljava u četvrtom tisućljeću prije Krista, kad se u gradnji kuća obilno koristi drvo.
Jerihon je imao ne samo dugu, nego i vrlo burnu prošlost prožetu brojnim osvajanjima, padovima i usponima. Oko 1200. godine prije Krista grad je bio pod vlašću Izraelaca, koji su, prema biblijskoj predaji, u njega ušli pod Jošuinim vodstvom na putu u Obećanu zemlju. Prema tekstu iz Starog zavjeta koji opisuje opsadu i pad Jerihona, Izraelci su sedam dana obilazili oko grada, a svećenici su trubili u trublje i tako srušili poznate gradske zidine.
Jerihon se spominje i u Novom zavjetu kao važno mjesto Isusova djelovanja. Najpoznatiji događaji uključuju čudesno izlječenje slijepog Bartimeja (ili dvojice slijepaca u Mateju) i susret s bogatim nadcarinikom Zakejem. To je vrijeme i okrutnog Heroda Velikog, moćnog rimskog saveznika i kralja Judeje koji je vladao od 37. pr. Kr. do svoje smrti. Iako nije bio Židov po rođenju, ostao je zapamćen po vrhunskim graditeljskim pothvatima kada je izgrađen amfiteatar, hipodrom i jedna od najraskošnijih palača svoga vremena. Slijede burna povijesna previranja do današnjih dana o kojima bi se moglo puno toga napisati.
Zanimljivo je da svi možemo imati „malo Jerihona“ u svojim kućama - poznatu biljku Jerihonsku ružu koja predstavlja simbol novog i vječnog života. U podlozi toga vjerovanja su osobine ove pustinjske biljka koja kada se stavi u vodu, ubrzo „oživi“ i poprimi tamno maslinastu boju. Prepoznatljiva je po nazubljenim listićima i cvjetovima bijele boje.
Drevni Jerihon je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2023. godine jer „odražava razdoblje prelaska čovječanstva na sjedilački zajednički način života”.
Biblos (Libanon) se najčešće spominje kao drugi najstariji grad na svijetu. Biblos je obalni grad i nalazi se u današnjem Libanonu, 40 km sjeverno od Bejruta. Jedan je od najstarijih feničkih gradova. Feničani su dobili ime po ljubičastoj boji koju su proizvodili. Grci su ih nazvali Phoiniki – Φοίνικες ili ljubičasti. Najveći gradovi su im bili Tir, Sidon i Biblos. Biblos (fenički Gebal) je naseljen je od otprilike 5000. godine pr. Kr. Poznat je po razvoju pomorske trgovine i povezanosti s nastankom prvih pisama. Korijeni Biblosa sežu duboko u prapovijest, daleko prije antike, s tragovima stalnog naseljavanja koji datiraju još iz mlađeg kamenog doba (neolitika). Već oko 2800. pr. Kr. Biblos se razvio u moćan, utvrđen grad.
Njegove masivne obrambene zidine bile su toliko impresivne da ih je lokalna tradicija pripisivala feničkom vrhovnom bogu Elu. Grad je bio pažljivo urbanistički planiran, s razvijenom mrežom ulica koje su se granale oko velike središnje prometnice. Iz tog zlatnog razdoblja rane povijesti ističu se ostaci feničkog Baalovog hrama te mistični "Hram obeliska". U ovom je razdoblju ključnu ulogu imala luka Biblos, odnosno sustav dviju luka istog imena – jedne koja je služila kao ratna luka za obranu i druge namijenjene isključivo za promet robe i trgovinu. Trgovačka luka bila je udaljena samo jedan dan plovidbe od Egipta, što je omogućilo rano uspostavljanje snažnih veza s tom moćnom civilizacijom. Ti su kontakti bili toliko bliski da su grobnice faraona prve dinastije građene drvetom (čuvenim cedrom) upravo iz Biblosa.
Trgovačka je luka s vremenom postala glavno središte za uvoz egipatskog papirusa. Od grčke riječi he biblos nastala je riječ za "knjigu", dok je deminutiv plurala ta biblia ("knjižice") postao korijen iz kojeg je nastala riječ – Biblija.
Gradom su kasnije zavladali Rimljani, ostavljajući iza sebe monumentalnu rimsku ulicu s kolonadom koja i danas impresionira posjetitelje unutar arheološkog parka. Nakon antike uslijedilo je burno srednjovjekovno razdoblje koje je ostavilo najvidljiviji pečat na današnju arhitekturu grada.
U 12. stoljeću, dolaskom križara, izgrađena je impozantna Križarska tvrđava (Byblos Castle). Ova obrambena građevina i danas dominira obalom, a s njezinih se zidina pruža spektakularan panoramski pogled na grad i more. Iz istog stoljeća datira i srednjovjekovna katedrala sv. Ivana, prekrasna crkva koja na jedinstven način spaja romanički stil s islamskim arhitektonskim utjecajima, svjedočeći o stoljetnom suživotu i prožimanju različitih kultura. Damask (Sirija) se nalazi na rijeci Barada, na istočnom podnožju planinskoga vijenca Antilibanon, 80 km od istočne obale Sredozemnoga mora, na visoravni oko 680 metara nadmorske visine. Danas je Damask glavni grad Sirije. Neki povjesničari smatraju Damask najstarijim gradom na svijetu, s dokazima o naseljenosti od oko 10.000 do 8.000 godina pr. Kr., iako se status "velikog grada" pripisuje nešto kasnijem razdoblju (oko 3000. pr. Kr.). Damask je tisućama godina bio važno trgovačko i kulturno središte Bliskog istoka. Njegov položaj na važnim trgovačkim putevima omogućio je razvoj trgovine između Azije, Afrike i Europe.
Sudbina Damaska bila je prepuno osvajanja i preuzimanja tijekom cijele njegove prošlosti. Za Damask su se vodile mnogobrojne bitke tijekom rane povijesti, počevši od izraelskoga kralja Davida, asirskoga kralja Tiglata Pilesera III., novobabilonskog vladara Nabukodonosora II., preko ahemenidskih Perzijanaca do Aleksandra Makedonskoga. Nakon grčkog utjecaja, Sirija je postala rimskom provincija. Damask je u rimsko doba dobio na važnosti i postao vojna baza za borbe protiv Perzijanaca. U Damasku je Saul Taržanin prešao na kršćanstvo i postao apostol Pavao.
Do kraja 4. stoljeća poslije Krista većina stanovništva je primila kršćanstvo. Jupiterov hram postao je katedrala posvećena sv. Ivanu Krstitelju, čija glava i danas leži u grobu unutar džamije. Prodorom islama, Damask postaje sjedište Omejidskoga Kalifata, u razdoblju od 661. do 750. godine. Godine 1076. grad su osvojili Turci Seldžuci, nakon čega su ga Križari bezuspješno pokušali preoteti 1148. god., prije nego što je on 1154. god. konačno pao u ruke Nuredina (Nur ad Din, Nur ad-Din), generala turskog porijekla. Mongoli su se sljedeći uselili u grad, ali su ubrzo bili izbačeni od strane egipatskih Turaka Memluka 1260. god. Kao i svi gradovi koji su se nalazili na važnim strateškim točkama i mjestima gdje je trgovina bila važna djelatnost, Damask je imao sličnu sudbinu čestih osvajanja, ali i perioda kulturnog i ekonomskog procvata.
Povijesna jezgra grada i danas čuva tragove rimskog, bizantskog i islamskog razdoblja. Stari grad Damaska je pod zaštitom UNESCO-a i dom je veličanstvene Omajadske džamije.
Sudbina najstarijih gradova na svijetu zrcali sudbinu samog čovječanstva – ona je kronika vječnog sukoba između destruktivnog nagona za osvajanjem i kreativnog genija koji teži povezivanju. Ovi gradovi preživjeli su imperije i različite religije, ali kulturni je domet u pojedinim razdobljima daleko nadmašio onaj razarački. Što je to što je tim gradovima omogućilo opstanak usprkos dramatičnoj tisućljetnoj povijesti, teško je sa sigurnošću reći. Je li to bio njihov ključni geografski položaj, pragmatična sposobnost lokalnog stanovništva da se prilagodi svakom novom gospodaru, ili pak činjenica da su ti gradovi postali previše važni da bi ih itko potpuno prepustio zaboravu?
24sata © 2026
