''Ukrajinski izbornik je zadnji koji smije govoriti o fair-playu''

Jutro nakon neprospavane noći izbornik Mato Stanković napokon se opustio.

- Cijelu noć vrtio sam film u glavi, razmišljao o utakmici. Lijep je osjećaj, pogotovo jer su oni jači od nas. Nismo mogli igrati s njima ''prsa o prsa'' nego smo se ''sakrili u šumu''. Poremetili smo ljepotu igre i to nam se isplatilo - kaže Stanković, koji ni jutro poslije ne žali što nije prihvatio ruku kolege iz ukrajinske reprezentacije uoči utakmice.

- On je zadnji čovjek koji smije govoriti o fair playu. Sad je još izmislio i priču o bacanju njihovih zastavica... Očito je bila dobra votka u hotelu. Čovjek ima puno godina i trebao bi biti primjer mladima, a on je ispao negativan primjer. Neka sad lijepo organizira prijateljsku utakmicu s Azerbajdžanom i neka se zabave dok traje EP.

Pred Hrvatskom su još dvije utakmice, prigoda za još jedan korak dalje.

- Mi smo već sada napravili puno, promovirali smo mali nogomet, bila je puna dvorana u Splitu, nadam se da će biti i u Zagrebu... Napravili smo veliku stvar za futsal.

No neće biti uživanja u slavi.

- Nismo mi ljudi od milijun eura... Mojim igračima je čudno kad ih intervjuira Mila Horvat koju su do sada gledali samo na televiziji... Nismo mi nivo velikog nogometa, niti ćemo biti. Neka pola ovih uvjeta koje imamo sada ostane i za dalje i mi ćemo biti zadovoljni.

Mato Stanković tri godine radio je kao izbornik reprezentacije Libije, imao je prigodu upoznati i predsjednika Gadafija.

- Poslao je par puta svoj zrakoplov po nas nakon velikih pobjeda. To je nešto posebno, sve u zlatu, nezamislivi luksuz... Na poklon sam dobio sat sa svojim likom, a sjećam se kako mi je rekao kako su za njega najveće mafijaške organizacije Fifa i Uefa.

U Libiji je futsal iznimno popularan.

- Oni nemaju drugih vrhunskih sportova i zato su se posvetili malom nogometu. Gadafijev sin je bio predsjednik saveza, nećak je vodio reprezentaciju, gdje god smo došli dvorane su bile pune i po 30.000 ljudi ispred...

Neugodnih iskustava nije bilo.

- Ja sam možda živio u imaginarnom svijetu. Kretao se u malom krugu ljudi i nisam ulazio u pozadinu. Da su mi rekli prije godinu što će se dogoditi ne bih mu vjerovao. Bio sam dolje tri godine, ja sam sportaš i politika me nije zanimala. Ja sam poštovao njihove vjerske navike, oni moje, normalno sam nedjeljom odlazi na misu.