Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Bilo da je riječ o ljubavnoj vezi, prijateljstvu ili obiteljskom odnosu, osjećaj da smo uvijek mi ti koji se trude, razumiju i opraštaju može s vremenom postati emocionalno iscrpljujući. No, kako prepoznati trenutak kada davanje prestaje biti izraz ljubavi, a postaje teret?
Postoje odnosi u kojima ne brojimo koliko smo puta nekoga nazvali, koliko smo mu pomogli ili koliko smo puta prešli preko nečega što nas je povrijedilo. Dajemo jer nam je stalo. Jer volimo. Jer vjerujemo da će druga osoba, kada nama zatreba, biti tu na isti način.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:59
Kada shvatimo da smo uvijek mi ti koji prvi šalju poruku, predlažu susret, popravljaju narušene odnose i pokušavaju razumjeti tuđe ponašanje, dok druga strana rijetko pokazuje jednaku inicijativu, može se javiti osjećaj usamljenosti. I to usamljenosti unutar odnosa koji bi nam trebao pružati sigurnost.
Psiholog Scott Bea iz američke klinike Cleveland Clinic objašnjava da jednostrane odnose karakterizira neravnoteža u emocionalnom, mentalnom ili praktičnom ulaganju. Jedna osoba pritom može osjećati da gotovo sama održava odnos, što s vremenom može dovesti do iscrpljenosti i nezadovoljstva.
Jedan od prvih znakova neravnoteže jest osjećaj da odnos postoji samo zahvaljujući vašoj inicijativi. Ako se prestanete javljati, možda prođu dani ili tjedni bez kontakta. Ako ne predložite susret, do njega jednostavno ne dođe.
Ponekad se neravnoteža očituje i u emocionalnoj podršci. Kada druga osoba ima problem, spremni ste satima slušati, savjetovati i pružati utjehu. No, kada vi prolazite kroz teško razdoblje, razgovor se brzo vraća na njezine probleme ili imate dojam da za vaše osjećaje nema dovoljno prostora.
Posebno bolan znak može biti i stalno opravdavanje tuđeg ponašanja. Govorite si da je osoba zauzeta, umorna, pod stresom ili jednostavno nije navikla pokazivati emocije. Iako takva objašnjenja ponekad mogu biti opravdana, problem nastaje kada njima neprestano zanemarujete vlastite potrebe.
Kod prijateljstava i ljubavnih veza često razmišljamo o tome trebamo li nastaviti odnos koji nas iscrpljuje. No, kada je riječ o članovima obitelji, situacija može biti znatno složenija.
Obiteljske veze često su isprepletene zajedničkim uspomenama, očekivanjima i osjećajem odgovornosti. Zbog toga se može dogoditi da godinama toleriramo ponašanja koja možda ne bismo prihvatili u prijateljstvu.
Primjerice, jedna osoba može uvijek biti ta koja zove, organizira druženja, pokazuje zanimanje i nastoji riješiti nesuglasice. Druga možda rijetko preuzima inicijativu, ali očekuje razumijevanje i podršku kada joj zatrebaju.
S vremenom se osoba koja više ulaže može početi pitati je li njezin trud drugoj strani uopće važan.
Ipak, važno je razlikovati različite načine iskazivanja bliskosti od stvarnog nedostatka uzajamnosti. Neki ljudi osjećaje pokazuju riječima, drugi djelima, a treći jednostavno teže izražavaju bliskost.
Ponekad je razlog nada da će druga osoba s vremenom prepoznati naš trud. Vjerujemo da će, ako budemo dovoljno strpljivi, pažljivi i puni razumijevanja, odnos napokon postati uzajaman.
Kod nekih ljudi prisutan je i strah od odbacivanja ili sukoba. Postavljanje granica može djelovati kao rizik jer se bojimo da ćemo izgubiti osobu do koje nam je stalo.
Prema objašnjenju psihologa Scotta Bee, zajednička prošlost i ulaganje u odnos mogu biti razlozi zbog kojih ljudi ostaju u jednostranim odnosima, čak i kada nisu zadovoljni.
Razloge takvog ponašanja ponekad možemo pronaći i u obiteljskim odnosima te obrascima koje smo usvojili tijekom djetinjstva. Osobe koje su odrastale u okruženju u kojem su morale zasluživati pažnju, prilagođavati se tuđim potrebama ili izbjegavati sukobe kako bi očuvale mir u obitelji mogu slične obrasce nesvjesno prenositi u odrasle odnose. Zbog toga im može biti teško postaviti granice, čak i kada prepoznaju da ih određeni odnos emocionalno iscrpljuje.
Narušeni obiteljski odnosi pritom mogu dodatno otežati situaciju. Ako je netko odrastao uz osjećaj da mora biti onaj koji popušta, oprašta ili održava povezanost među članovima obitelji, takvu odgovornost može nastaviti preuzimati i u prijateljskim ili ljubavnim odnosima.
Prema objašnjenju psihologa Scotta Bee, zajednička prošlost i ulaganje u odnos mogu biti razlozi zbog kojih ljudi ostaju u jednostranim odnosima, čak i kada nisu zadovoljni.
Ipak, važno je naglasiti da takvi obrasci nisu prisutni kod svih ljudi te da teškoće s postavljanjem granica ne moraju nužno proizlaziti iz djetinjstva. Prepoznavanje vlastitih obrazaca može biti prvi korak prema izgradnji zdravijih i uzajamnijih odnosa.
Međutim, stalno davanje bez osjećaja uzajamnosti može postupno prerasti u razočaranje, ljutnju ili emocionalno udaljavanje.
Važno je naglasiti da zdravi odnosi nisu matematička jednadžba. Ne možemo očekivati da će nam druga osoba svakodnevno uzvratiti potpuno jednakom količinom pažnje, vremena ili podrške.
Postoje razdoblja kada će jedan partner, prijatelj ili član obitelji trebati više razumijevanja. Bolest, poslovne obveze, roditeljstvo ili osobni problemi mogu privremeno promijeniti ravnotežu.
Razlika je u tome što se u zdravom odnosu obje osobe osjećaju važnima, čak i kada ne mogu jednako doprinositi.
Američka psihološka udruga naglašava važnost otvorene komunikacije, međusobnog razumijevanja i konstruktivnog rješavanja.
Prvi korak nije nužno udaljavanje ili prekid odnosa, nego iskren razgovor. Umjesto optuživanja, korisnije je objasniti kako se osjećate i što vam nedostaje.
Primjerice, možete reći da imate osjećaj kako se uvijek prvi javljate ili da biste voljeli da druga osoba ponekad sama pokaže zanimanje za vaš život.
Važno je promatrati ne samo ono što osoba govori nego i pokazuje li spremnost nešto promijeniti.
Drugi korak jest postavljanje granica. To može značiti da više nećete uvijek biti dostupni, preuzimati odgovornost za svaki sukob ili zanemarivati vlastite potrebe kako biste udovoljili drugima.
Granice nisu kazna za drugu osobu. One su način da zaštitite vlastito vrijeme, energiju i emocionalnu dobrobit.
Pritom se ne radi o tome da namjerno prestanete ulagati trud kako biste drugu osobu testirali, nego da prestanete automatski preuzimati sav teret odnosa.
Odgovor ne mora uvijek biti prekid kontakta. Ponekad je dovoljno promijeniti očekivanja, smanjiti vlastito ulaganje ili prihvatiti da određeni odnos neće imati onu dubinu koju ste priželjkivali.
No, ako nakon iskrenih razgovora i pokušaja promjene i dalje osjećate da su vaše potrebe nevažne, možda je vrijeme da razmislite koliko vam takav odnos odgovara.
Jer odnos u kojem se neprestano morate dokazivati kako biste zaslužili nečiju pažnju može postati izvor boli umjesto podrške.
Voljeti nekoga ne znači neprestano davati preko vlastitih granica. Ponekad najveća promjena nastaje upravo onda kada prestanemo sami održavati odnos i počnemo obraćati pozornost na to postoji li trud i s druge strane.
A možda je najvažnije pitanje koje si možemo postaviti jednostavno: osjećamo li se u tom odnosu voljeno i prihvaćeno ili samo korisno?
24sata © 2026
