Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Fali mu žensko društvo: Anton ima 93 godine i živi sam u selu

Anton Novačić jedini je stanovnik sela Jadovno. Prije pet godina, otkad je pokopao suprugu, ostao je sam u velebitskom selu. Susjedi su mu lisice, vukovi i medvjedi. Priznaje da mu jedino nedostaje žena

PRETPLATITE SE ZA JOŠ OVAKVOG SADRŽAJA:

Ralica ispred nas pršti bjelinom dok razgrće pola metra svježeg snijega, koliko je palo prethodne noći. Vozimo iza nje uzbrdo na 800 metara nadmorske visine, 15-ak kilometara od Gospića u srcu Like.

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:

[video: 1198889 / ]

Iza nas prizori kao sa slika naivnih slikara: u dolini snijeg po krovovima, sige opasno vise, ljudi lopataju ispred kuća. Ispred nas brda, livade, snijegom pritisnuta crnogorica i golo granje listopadne šume i oštroga grmlja.

Poljski putovi koji se nastavljaju na cestu utabani su i može se proći terencem. Mi imamo samo osobno vozilo, pa hodamo još nekoliko stotina metara pješice. Fotoreporter se po podu opružio jedanput, novinarka čak dva puta.

Ali na vrijeme stižemo u goste jedinom stanovniku sela Jadovno, Antonu Novačiću, 93-godišnjaku.

- Ne biste me doma našli da nije zamelo! Ali, eto, nemam kuda, a djeca mi se ljute ako lunjam sam uokolo po snijegu. Kažu: ‘Past ćeš, nitko te neće naći’. ‘Kako neće’, kažem ja, ‘naći će me lisica!’ - priča nam ovaj lucidni, nasmijani i vitalni Anton. Iako je sam u selu, ne osjeća se usamljeno. Uživa u svome malom kutku svemira.

Lisica mu je, izgleda, najveći životinjski neprijatelj u napuštenom planinskom selu među velebitskim vrhovima. Medvjedi i vuci tamo su gotovo pa domaće životinje, ali lija... Lija je lukavica!

- Medvjed ti neće ništa dok ga gledaš u oči. Moraš samo paziti da ne skreneš pogled. Meni se bio digao na stražnje noge i nije me ozlijedio. Taman mi je bio rastrgao kravu kad sam naišao. Medvjeđe tragove često nađemo oko kuće. Medvjed i ja, prijatelja dva. Vukovi su mi zaklali nebrojeno mnogo ovaca i janjaca u životu. Nekidan su mi ukrali psa. Imao sam četiri, sad imam tri i trebam ih da mi brane kokošinjac od lisica. Jer lija je najgora, ona je lukava i krade mi kokoši - kazuje nam Anton Novačić.

Prije pet godina, otkad je pokopao suprugu, ostao je sam u velebitskom selu od nekoliko kuća. Nije želio živjeti drugdje iako ima četvero odrasle djece u Gospiću.

- Imam dobru djecu. Najmlađa kći mi je najbolja, dolazi mi svaki četvrtak i nedjelju. Donesu mi sve što mi treba, a već preko ljeta opskrbe me drvima za zimu. Još ih mogao cijepati! Ma mogao bih ja i sam kuhati, ali mi se ne da, ne volim to. Sam sam u selu, ali nekada dođe susjed koji drži goveda, konje i magarce kilometar odavde pa imam nekog blizu. Naiđu djelatnici Šumarije, lovci, netko se vrati obići kuću na selu i svi se dođu javiti. S druge strane, ne volim ja baš ni svakog u kuću primiti, pa mi ne smeta kad nikog nema - priznaje 93-godišnjak.

Kaže da mu nije dosadno jer vrijeme prođe dok očisti snijeg oko kuće. Žali se da ga je steglo u leđima, pa još nije počistio sve. Muče ga grčevi u nogama i proširene vene jer se zimi malo kreće. Pitamo ga je li inače zdrav i koja je tajna gorštačke dugovječnosti.

- Bio sam četiri mjeseca nepokretan nakon što me konj vukao na konopu kroz šumu. Bilo je to 1964., mislim, kad smo izvlačili drva iz šume, a oko noge mi se omotao konop, koji je konj povukao. Ali oporavio sam se potpuno. Nikome nisam ništa dužan, što je vrlo važno jer, kad ja umrem, moju djecu neće nitko povlačiti za rukav. Pazim što jedem i ne debljam se. Uvijek sam bio dobar, ali i neviđeni zloćko. Kažu da muškarcima loše djeluje ako su puno sa ženama, a da njima to ne smeta. Govorili su mi da bježim od žena, a ja sam im bježao što bliže. Uvijek sam volio žene, a volim i dan danas. Morao bih samo potražiti babu da mi pravi društvo i da nam lakše bude ovako zatrpanima - kroz šalu nam govori vitalni Anton.

Dok je u Jadovnu bilo naroda, tvrdi Anton, bili su to dobri, vrijedni i veseli ljudi. Bilo je 20-ak kuća, stotinjak duša u selu. Anton kaže da je to bio “božji raj”, da su bili složni, veseli, zadovoljni i zaposleni, a život je bio lijep. Gotovo svi su radili na sječi i izvlačenju drva iz šume. To je radio i zadnji stanovnik Jadovna. Kaže da je dobio i bolji posao, ali nije htio ostaviti starog oca. Podigao je njega i brata nakon prerane smrti majke, kad je Anton imao samo četiri godine. I tako je ostao zadnji u selu.

- Je li mene Bog kaznio ili nagradio ovakvim životom? Ja mislim da me nagradio, ne mogu se potužiti. Sklapam ruke i zahvaljujem Bogu što me ostavio pri svijesti. Dao mi je takvu moć i snagu da je to teško naći u 93-godišnjaka. Osjećam se jak u gornjem dijelu tijela da bih brdo mogao dignuti, jedino što me zimi noge muče zbog nekretanja. Zadovoljan sam potpuno, a ionako moram živjeti dok smrt ne dođe - zaključuje Novačić.

Message