Kolumna: Nadoknade koje su podijelile hrvatske sportaše

Je li sukob interesa ako pišem nešto o nadoknadama za sportsku izvrsnost, kad sam i sam potencijalni korisnik te nadoknade koja, eto, ulaskom u saborsku proceduru postaje izvjesna? 

Valjda nije, što ja znam, nisam se nešto angažirao u procesu pregovaranja i lobiranja, između ostalog upravo zbog toga da mi se ne može “natočiti” nekakav sukob interesa. Na stranu reakcije javnosti po objavljivanju vijesti da je Vlada prihvatila prijedlog resornog Ministarstva, naša je javnost ionako već dulje u stanju latentnog protivljenja svakom prijedlogu i akciji koje dolaze sa strane političkih autoriteta, sita stanja koje se “korektno” i netočnije zove recesijom, a “nekorektno” i točnije “želimo jesti meso barem dva puta tjedno i kupiti djeci knjige za školu bez dizanja kredita”. 

Nije neobičan taj “vox populi”, neobično je što iz redova samih sportaša kontinuirano dolaze kritike. Jasno, javljaju se oni koji za sada ostaju bez nadoknada iako u ladicama imaju svu silu medalja iz neolimpijskih sportova i upisani su zlatnim slovima u sportske almanahe. 

A to sustav, kao, ne želi valorizirati materijalnom kompenzacijom. Tragično je što svojim stavom ne pomažu sebi, a odmažu drugima, usporavali su proces, a u vatrometu taština to ne razumiju. Čim zakon bude usvojen, ta grupacija dobija formalne pretpostavke za daljnji proces lobiranja i borbe za vlastita prava. 

No sportaši su i dalje najheterogenija i najneorganiziranija interesna skupina u RH. Bojim se da će to stanje trajati još dugo i najlakše ih je (ili nas) iskoristiti za dnevno-političke potrebe.