Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Ako nemaš sebe, nemaš ništa...

Pa što ako ste do sada živjeli u zabludi? Pa što ako ste cijelo vrijeme tvrdili da je zid crn, a ipak je bijel samo se vi niste sjetili upaliti svjetlo?

Autor Marija Berzati / zarooljica.com

Jeste li se ikada našli u situaciji da zaneseno gledate neku osobu jer ima predivno oblikovano tijelo, prekrasno pleše, izlaže predavanje kao da je to naučila još u trbuhu ili se zauzima za sebe tako vješto da je jedino što možete reći „Blago si ga njoj.“ jer ste pomislili kako je to što ima ta osoba ono s čime se vi niste rodili?

To mi je bila jedna od asocijacija koja mi je prošla glavom kada sam nedavno pročitala u komentarima "Moram priznati da ste super. Pišete tako lijepe i istinite članke. Ali život je nešto drugo. Nije lako sve to promijeniti, iako se u svemu slažem s vama.“ jer je ideja „Slažem se s vama, ali to nije tako lako.“ vrlo česta i u psihoterapiji, ali i u svakodnevnim interakcijama. Toliko je česta da je na popisu 'igara' koje ljudi igraju u međuljudskim odnosima u knjizi Erica Bernea 'Games People Play'.

Osnovna premisa te igre je da jedna osoba nudi rješenja osobi koja ta rješenja traži, a kada ih dobije - odbija ih po principu racionalnih objašnjenja zašto nešto nije moguće „Da, ali nije lako paziti na prehranu / nije tako lako zauzeti se za sebe / ne mogu reći „Ne.“ / ne mogu živjeti bez njega / ga volim...“

Ne mogu reći da se ta igra ne omakne i meni i u ulozi onoga koji traži, a potom odbija rješenja i u ulozi onoga koji nudi rješenja. Kad god se uhvatim u ulozi onog koji nudi rješenja, nastojim se zaustaviti i osvijestiti tu igru jer se samo naljutim bez veze kad si zbilja dam truda da pronađem rješenje, a ta osoba ne promijeni baš ništa.


Kad god se uhvatim u ulozi one koja traži rješenja, a potom ih kategorički odbacuje zbog ovog ili onog valjanog razloga pokušam se, kada sam spremna za to, uhvatiti u koštac sa svakim od tih racionalnih i objektivnih razloga zašto je neka promjena teška.

Najčešći odgovori su ti da se bojim neugode, koliko će promjena trajati, kako uopće ne znam od čega bih počela jer mi sve djeluje prekomplicirano i zato što će me vjerojatno na neki način boljeti.

Nedavno mi je pričala poznanica o svojoj dvanaestogodišnjoj kćeri koju je odvela liječniku jer se žalila da je bole kosti, a liječnik im je nakon pregleda rekao da je kosti bole jer rastu. Ne mogu se ne sjetiti kako su me boljele desni kada su mi rasli umnjaci.

Naposljetku, boli i kada se rađamo, kada naša osjetila po prvi puta budu izložena novim podražajima.
Zar nije bilo bolno učenje hodanja ili vožnje s biciklom?

Kada se prisjetim svojih tjelesnih ozljeda, uvijek je proces izlječenja i oporavak trajao duže i bolio više od samog čina ozljeđivanja. Više su me boljele modrice i kraste na koljenima koje bi pucale kada bih pokušala sjesti nakon što bih ih kao malena djevojčica izgrebala, ali to me nije sprečavalo da prvom prilikom opet potrčim.

Nitko ne kaže da je lako promijeniti neka svoja nezdrava i neprikladna uvjerenja i ponašanja. Baš suprotno.

I sama vrlo često u tekstovima i svakodnevnoj osobnoj i poslovnoj komunikaciji napominjem kako to ´nešto´ o čemu govorimo nije lako i ohrabrujem sebe i druge da to ´nešto´ ipak učine iako će biti teško i iako će boljeti. Ili baš zato što će boljeti, ali će ovog puta to biti bol zacjeljenja za razliku od boli trganja kože, kostiju i duše koju smo osjećali do tada.
Što god je to da vas sada muči, koje god dobre i objektivne razloge imali – pokušajte ih propitati. Samo to za početak.

Propitkujte svoja uvjerenja, a osobito ona koja vas bole. Zapišite ih na papir. Gledajte u njih. Pogledajte ih i iz onih perspektiva koje vam se ne sviđaju.

Pa što ako ste do sada živjeli u zabludi? Pa što ako ste cijelo vrijeme tvrdili da je zid crn, a ipak je bijel samo se vi niste sjetili upaliti svjetlo? Zar glumeći da smo mudri i ne odustajući od onoga što je pogrešno uspijevamo nekoga zavarati? Možda i uspijevamo druge, ali mi znamo da smo u krivu. Pa što ako će nas drugi gledati poprijeko? Tko je ta osoba koja s nama provodi cijeli dan i s kojom najviše brbljamo? Partnera u najboljem slučaju imamo nekoliko sati dnevno i vikendima, a prijateljice
na nekoliko sati tjedno.

Ja sam ta koja je stalno sa mnom. Samo sa sobom provodim 24 sata u danu. Zar me to ne čini osobom koja bi trebala imati najvažnije mišljenje? Ono što sigurno znam je da je moguće preživjeti bez bilo koje osobe, ali da nije moguće živjeti ako
nemaš sebe.

Ako nemaš sebe, nemaš ništa.

Nitko ne kaže da je lako. Baš suprotno, toliko je ljudi koji su savladali iste planine koji nas tek čekaju, a koji su spremni priznati da im je bilo teško, da je boljelo, da su im kraste na koljenima pucale i pucale sve dok jednog dana nisu otpale, a od njih je nakon zarastanja ostao tek ožiljak na koljenu spremnom da opet potrči.

Ako smo mogli svladavati planine kao klinci od nepunih godinu dana kada smo učili hodati, kada smo počinjali trčati, voziti role i bicikl, ako smo kao klinci uspjeli preživjeti prvi dan vrtića, prvi dan škole, prvi referat pred razredom ili prvi radni dan – zašto to ´nešto´ ne bismo mogli i sada?


Sretno! Želim nam svima što manje krasta po koljenima i po licu (na licu jako bole kada pucaju)!

 

Izvorni tekst pročitajte ovdje

O autorici:


Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.

Message