Ni činjenica da sam na festival otišla potpuno sama (ja koja ni u kafić neću sjesti sama ako netko kasni), ni slavonskih 40 stupnjeva u hladu, pa ni izostanak mora (umjesto kojeg postoji alternativa – jezero) nisu uspjeli pokvariti dojam Ferragosta. Na kraju je ispalo da je Ferragosto ispunio sve kriterije koji se nekome izredaju u glavi pri definiranju idealnog festivala.

Pošto bih dogodovštine i dojmove s Ferragosta mogla prepričavati do preksutra, ali čisto sumnjam kako bi nekoga od vas zanimalo kako sam umalo u četiri ujutro s još jednim herojem čiji ćemo identitet sačuvati (jer frajeri bi kao trebali znati PONEŠTO o snalaženu u prostoru) umjesto u Orahovici završila s druge strane Papuka, putem upala u koprivu i u nekoliko tuđih dvorišta... Odlučila sam ipak neke stvari prešutjeti i svesti ovaj tekst na pet stvari zbog kojih mi je Ferragosto ozbiljno upao u konkurenciju festivala na obali. Smjestite se udobno, polijećemo.

Ljudi

Ljudi na festivalima nisu neobična sorta ljudi, to su ljudi na kakve nailazimo svaki dan, samo rasterećeniji, opušteniji, nasmijaniji i generalno bolje raspoloženi. Svatko tko je ikad otišao na neki ovakav festival zna kakva ljubav i sloga među ljudima vlada. I ne možeš si pomoći, ta energija te odmah zarazi i odjednom si i ti u tom neopterećenom sretnom stanju duha. Kad sam krenula sama na Ferragosto bila sam (blago rečeno) prestravljena. Em je to moj prvi odlazak u Slavoniju, em jako malo ljudi koji će tamo biti znam, em je upitno jesam li ja uopće osoba koja će se uklopiti u tu priču. Svi moji poznanici koji su ikad bili na Ferragostu su na moje strahove odmahnuli rukom i rekli (ali mahom svi) nešto u stilu „Ma, to je Ferragosto, odmah ćeš si naći ekipu“.

I doslovno je tako i bilo. Nakon prvih dvadeset koraka napravljenih u smjeru Orahovačkog jezera, pored mene se zaustavlja automobil s dva dečka iz Virja pokraj Đurđevca, koji me pitaju za smjer, potom nude prijevoz, da bi me na kraju doslovno udomili u svom malom taboru koji su podignuli u kampu. Trebalo im je otprilike sedam minuta da me prihvate kao svoju.

Tri dana druženja, smijanja, plesanja, partijanja, pjevanja, učenja podravskih riječi, savladavanja gradiva kako oni nisu Virjani nego Virovci i još raznih zgoda i nezgoda koje bismo možda zadržali za sebe, a koje idu u jednom obaveznom festivalskom paketu...

Ukratko, tri dana kasnije je svatko od nas koji se do jučer nismo ni znali postao bogatiji za barem jednog prijatelja, a ja za njih barem pet!

Atmosfera

Ima jedna stvar koja mi je izmicala svih ovih godina obilazaka festivala, a koju sam tek na Ferragostu doživjela. To je onaj pravi, istinski doživljaj festivala, 0-24h, koji se dogodi samo i isključivo ukoliko festival u svoju priču ima uključen i kamp. Ti ljudi danonoćno skupa žive, druže se, upoznaju se, snalaze se, sve se dijeli, svima se pomaže, dobrosusjedski odnosi na sve strane i ono meni najsmješnije od svega – apsolutno nevjerojatne stvari postaju stvari od velike vrijednosti. Tipa produžni kabel kako bi se istovremeno na punktu sa strujom moglo puniti što više mobitela, ili pumpa za luftiće i madrace. Zamislite predivne jednostavnosti svijeta u kojem su takve dvije banalne i jednostavne stvari statusni simbol.

Kad se ne pune mobiteli ili spava (što je zaista svedeno na minimum), obilazi se dnevni program, kupa se u jezeru, igra se odbojka na pijesku i druži se od nula do dvadeset i četiri... Toliko da kad jednom odeš iz tog kampa i vratiš se udobnosti i tišini svog uobičajenog života, dobra tri dana te drži depresija i neprirodan osjećaj samoće.

Cashless sistem plaćanja

Ono što svi najviše volimo kod festivala, plaćanje bez gotovine, ove godine je novitet i kod Ferragosta. Triput hura! Realno, baratati nekim ozbiljnijim svotama novca dok spavaš u kampu i po cijele dane neopterećeno hodaš okolo u kupaćem kostimu, i nije neki idealan scenarij. Zato je ovaj cashless sistem plaćanja u kojem imaš narukvicu s kojom u svakom trenutku možeš platiti sve, zapravo sjajna ideja. Prije nego netko kaže „da, ali svejedno ti trebaju novci da napuniš karticu“... Ne, ne trebaju. Za to imaš Mastercard PrePaid Refresh karticu Addiko banke, na koju fino prije samog festivala staviš novac koji si namijenio za festival (to možeš doslovno kako god hoćeš napraviti: u poslovnici Addiko banke, putem internet bankarstva ili mobilnog bankarstva) i bezbrižno uživaš a da ti ni jedna kuna ne treba u džepu. Plus, možeš biti još bezbrižniji jer znaš da se nećeš baš zaletjeti i potrošiti sav novac ikad, već na PrePaid kartici imaš koliko si stavio i to je to.

Za slučaj da postoji netko kome ni nakon Ferragosta nije dosta partijanja, a takvih ima sigurno, Addiko je na Ferragostu imao i svoju Addiko zonu iz koje ekipa doslovno po pola dana nije izlazila. Ukratko – tamo napraviš cool gif s frendovima, skupiš lajkove i zaradiš ulaznice za festival Superuho. Nisam sigurna na kraju je li ekipi bio toliko napet još jedan potencijalni festival ili su se samo navukli na te gifove, ali red je bio odavde pa do zauvijek.

Glazba

Obično kad dođeš na festival imaš jedan tip glazbe i jedan tip publike... Ali ne i na Ferragostu. Nigdje to prije nisam doživjela i zapravo je bilo dosta zanimljivo za promatrati, kako svaki izvođač ima svoju publiku, i kako se na kraju svakog nastupa događa izmjena ljudi i tipova ljudi u prvim redovima. Kao da postoji neko nepisano pravilo za tu smjenu.

Tako u jednom trenutku na pozornici imaš Six Pack koji apsolutno razlude punk ekipu (i mene vrate jedno 10 godina u prošlost, u srednju školu), nakon njih se na pozornicu penje Neno Belan koji nas sve raspleše hitovima iz doba Đavola, da bi nakon njega preuzela srpska reperica Sajsi koju gledaš i slušaš, a vilica ti pada do poda koliko je žena moćna.

Dakle, ovo je samo jedan mali primjer sa zadnje večeri festivala gdje tri naizgled nespojiva izvođača dijele istu pozornicu, a ekipa svakog od njih objeručke prihvaća i uživa kao da sutra ne postoji. Još jedan dokaz da glazba ruši sve granice.

Tradicija

Deset godina Ferragosta je dovoljno vremena da se razviju neke ozbiljne tradicije, a onda to daje neku dodatnu težinu cijeloj priči i stvarno čini da se osjećaš dijelom nečeg velikog.

U svom jednogodišnjem Ferragosto stažu nisam uspjela uhvatiti previše takvih tradicijskih Ferragosto fora, ali dvije stvari vjerujem nikoga tamo nisu zaobišle:

- Informacija da su na Ferragostu najhladniji tuševi u svemiru – to je valjda prva stvar koju sam o ovom festivalu čula i nebitno jesi li se kad tuširao na njima ili ne, hoćeš li ili nećeš, to svi znaju. Ferragosto ima mrzle tuševe i to je super antimamurluk terapija koja vraća u život. Onda ti postane i jasno kako ti svi ljudi u kampu prežive 4 dana uz otprilike 6 sati sna sve skupa.

- Slavni Ferragostovski „eeeeee“ urlik – o tome sam slušala i slušala i slušala, svaki put se ježila od glave do pete, ali ni upola koliko sam se naježila kada sam to uživo doživjela. Dakle, Ferragosto ima taj jedan običaj da jedna ekipa krene s „eeee“ urlikom iz čista mira koji se nakon toga kao val prenese po cijelom jezeru, kampu i okolici. Probaj zamisliti 10 tisuća ljudi koji iz sveg glasa urlaju „eeeee“. U taj jedan urlik stane cijela priča o Ferragostu, zajedništvu, ljubavi, zabavi i dobrom provodu. Kad to doživiš, jasno ti je zašto je ovih 10 tisuća duša potegnulo za Slavoniju u tjednu ekstremnih vrućina. Zbog ljubavi.

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.