Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Ljudi u životu su prolazni jer nitko te ne voli kao tvoj pas

Imati doma starog psa je jednako kao imati bolesnika koji boluje od raka. Jednako ili barem slično. Kad imaš 17godišnjeg psa, kao što sam do prije mjesec dana imala ja, uvijek se nadaš da će baš tvoj biti jedan od onih koji su navršili dvadeset,

Autor Nika Ostoić / inspirationalbullshit.com

Imati doma starog psa je jednako kao imati bolesnika koji boluje od raka. Jednako ili barem slično. Kad imaš 17godišnjeg psa, kao što sam do prije mjesec dana imala ja, uvijek se nadaš da će baš tvoj biti jedan od onih koji su navršili dvadeset, a kad ti netko u obitelji umire od raka jednostavno ne doživljavaš to kao toliki problem jer odbijaš vjerovati da se to dešava baš tebi. Nemojte se vrijeđati što starog psa uspoređujem s rakom, ali znam o čemu pričam pošto sam u kući imala oboje. Feeling je jednostavno sličan.
Pas mi pod stare dane nije mogao hodati po stepenicama pa sam svih njegovih 30 kila nosila svaki dan pred kuću i nisam shvaćala.

Nisam shvaćala da je kraj, mislila sam da je nekako sve okej, jer tako misliš kad se to događa tebi. Tvoj pas je besmrtan i vječan. To je logika kojom se vodiš jer je - tvoj. No, onog trena kad ga pronađeš mrtvog s ukipljenim pogledom,  u glavi ti zasvira Adele i glazbena tema iz jednog, ne pratim baš kojeg, Jamesa Bonda: ''This is the end... Hold your breath and count to ten''. Doslovno, jedino što možeš i moraš učiniti je brojati do deset jer shvatio si da je kraj sada i ovdje i moraš brzo odlučiti hoćeš li početi vikati i plakati ili ćeš se sabrati i saznati koju službu da zoveš. ''Ima jedna firma iz Samobora'' - rekla mi je pred koju godinu Rujana Jeger kad sam je pitala koga se zove kad pas umre. Znam, znam da pas ugine, ali ja kažem umre. Pitala sam je to pred koju godinu jer kad ti je pas star, stariji od deset godina, moraš biti spreman da taj this is the end trenutak može doći u svakom trenu isto kao kad netko boluje od raka. Tada sam zapisala na papirić broj telefona i stavila to na ormar ispod nekih knjiga.


Prvo sam malo stajala nad mrtvim psom. Palo mi napamet da radim oživljavanje onako kao što viđamo u filmovima kad oživljavaju ljude. To mi je samo prošlo kroz glavu. Da je imalo smisla, napravila bih to. Ovako sam samo u stanju nekog šoka, uzela mobitel i napisala na Facebook: ''Jutros u 8 u 17oj godini umrla je moja Kiara. Nije se mučila i dok mi se suze slijevaju niz lice mogu samo reći da je otišla na način koji sam željela za nju.'' Poslala sam par SMS poruka prijateljima sadržaja: ''Umrla je Kiara''. Da, u toj nezamislivoj tuzi bila sam sretna jer joj je srce samo stalo. Ono čega sam se pod njene stare dane najviše bojala je to da ćemo jednog dana morati ići na uspavljivanje što je najgora varijanta jer tada znaš - u petak u 2 i 20 idem ubiti psa. Cijelu svoju mladost provela sam s tim psom i takva spoznaja, da znam da ga idem ubiti, ta spoznaja bi me spremila u ludnicu. Jer, kažu, nisu velike stvari to što ljude sprema u ludnicu, a ovo je zapravo velika stvar. Ako ste ikad imali psa, znate o čemu pričam. Gledala sam je mrtvu pokušavši se natjerati da prestanem jer ne želim je takvu pamtiti. Posegnula sam za papirićem na ormaru i nazvala Samoborce. Nisu se javljali na telefon. Suze su mi se skupljale u očima i, iskreno, željela sam vrištati jer ljubav mog života već napola hladna leži na podu, ali morala sam ostati pribrana i saznati koga da zovem. Grozno je to, sve što želiš je plakati, ali moraš upaliti internet i guglati kojekakve službe bez da imaš realnog pojma što točno da guglaš i kako se to točno zove.

Nazvala sam Veterinarski fakultet i dogodilo se za njih neuobičajeno svjetsko čudo - javili su se na telefon što je bio tračak sreće u ovoj horor situaciji. Dali su mi broj neke svoje službe, ali nitko se nije javljao pa sam sva shrvana, boreći se sa suzama, šizila: Ja imam mrtvog psa u stanu, a nitko mi se na javlja na telefon!


Nakon nekih osam pokušaja, javio mi se lik: ''Mogu doći po vašeg psa za cca dva sata. Moram po još četiri psa prije vas''. Pitao me koliko pas ima kila. Rekoh 30ak. ''To će biti 325 kuna, pripremite keš jer ne primamo kartice'' - kaže mi lik. Za minutu zazvoni mi mobitel. Ovi iz Samobora. Rekoh im da sam našala već neku drugu službu. Usluga Saoboraca uključuje urnu, a ovo drugo ne. No, ja urnu nisam ni htjela. Nemam je gdje zakopati, a na polici je nemam namjeru držati. To mi je nekako morbidno. Zapravo, jako morbidno. Pokrila sam psa plahtom i sjela na krevet.


Kroz glavu mi je prolazilo svašta. Naša zadnja šetnja, padala je kiša i bila sam ljuta što zbog kiše ne želi ništa obaviti što znači da je zadnje trenutke života pas proveo tako da mu je bila sila na wc. Onda osjećaš grižnju savjesti. Bude ti žao svakog onog trenutka kad si ga uzimao for granted. Bude ti žao svih onih puta kad si ga prekratko prošetao jer si se išao naći na kavi s nekim zapravo nebitnim, nekim u svakom slučaju manje bitnim u tvom životu od tog psa. Bude ti žao što si vikao na psa i ponekad ga smatrao napornim. Bude ti žao svih onih ljetovanja na koje psa nisi poveo da ne bude pain in the ass. Jer tek kad ga nema, tek onda uvidiš da je taj pas jedina osoba koja te bezuvjetno voljela, shvatiš da nije bio pain in the ass nego si samo ti egoistično doživljavao psa kao nešto što će uvijek biti prisutno. I, što će ostati od moje Kiare? Samo uspomena i pokoja dlaka još mjesecima na odjeći.


Sjedila sam tako na krevetu, malo glasno plakala, hvatala se za glavu. Ponavljala sam u sebi, a možda i na glas: ''Ja ne vjerujem'' - iako sam morala vjerovati pošto je pas rođen 2001. godine, a sad će 2018. Preživio je skoro dva pseća vijeka. Debelo nadživio sve svoje prijatelje iz psećeg parkića. Preživio nekoliko operacija, borbu s pitt bullom i ugradnju šarafa u kuk. Došla služba za odvoz. Lik je izvadio vreću za smeće. Da, običnu vreću za smeće onu plavu kakvu svi imamo. Primio je Kiaru za rep i naglavačke je ubacio u jebenu vreću za smeće. Da, za rep! I ja sam stajala i dok su mi se suze slijevale niz lice gledala kako taj čovjek ljubav mog života pakira u vreću za smeće like she was nobody.

Evo, dok ovo pišem i sjećam se te scene suze mi idu na oči.

Platila sam i lik je otišao. Prazan stan odjednom, kao da se ništa nije dogodilo. Odnijeli su mog jedinog psa u vreći za smeće i ja, očito, moram nastaviti sa životom. Za sat vremena imala sam razgovor za posao u jednom časopisu. Otkazati ili otići? Odlučila sam otići jer... ne znam. Sve je bilo toliko grozno zbog Kiarine smrti da sam procijenila da je bolje da odem i malo se rasteretim nečim desetim. Iako sam planirala prati kosu i našminkati se, nisam se ni umila jer sam bila u takvom stanju da bih poludjela da sam se zalila vodom. Čudno je to za reći i opisati, ali voda na mom licu u stanju u kojem sam bila nije dolazila u obzir. Došla sam u tu firmu kao zombi. Srela nekoliko poznanika koji tamo rade. Svima sam samo kao robot govorila: ''Nije mi dobro, umro mi je danas pas''. To sam rekla i ženi koja je vodila razgovor. Prigovorila mi je da se doimam nepripremljeno. Uopće nisam čula što govori, samo mi je kroz glavu prolazilo: umrla je Kiara, umrla je moja Kiara. Posao nisam dobila i bolio me kurac, pardon my French. Jer, imam većih problema od potencijalnog posla u nekakvom bezveznom časopisu, primjerice - umro mi je pas! Danas! I danas su ga primili za rep kao komad otrovnog otpada i ubacili ga u vreću za smeće. Pred mojim očima. Mog psa. U vreću za smeće.

Možeš li, čitatelju, pojmiti koji je to horor od situacije kad to gledaš i ne možeš učiniti ništa, a samo želiš da je danas jučer i da je pas živ.


Narednih dana sam shvatila da ja ne znam živjeti bez psa. Skoro 17 godina imala sam naviku spavati u trenirci zato da mogu odmah iz kreveta izletjeti u jutarnju šetnju. Sada, odjednom, to više nije bilo potrebno. Odjednom mogu spavati koliko želim u čemu god želim i ne trebam gledati na sat. Jer... nije više bitno!


Zapala sam u neku depru. Znala sam ležati na tzv. psećem kauču na kojem je Kiara spavala. Nadala sam se da ću osjetiti njen miris. Miris krzna. Ali, mirisa više nije bilo. Njene zdjelice i dalje stoje u kuhinji. Uzica visi u hodniku. Nema više psećeg hrkanja na kauču. Sada moja crna sreća natjerava maltezere tamo negdje iza duge, kako se već kaže da iza duge odlaze psi koji uginu. Umru! Riječ uginuti mi je tako nekako ponižavajuća. Miš ugine. Pas umre. Jer pas je svakom vlasniku osoba, a ne obična priglupa životinja.
Ljudi, kad ostanu bez psa, se dijele na dvije skupine: one kojima je to prevelika bol da bi je još jednom podnijeli i one koji će nabaviti novog psa. Ja spadam u drugu skupinu jer ne znam živjeti u kući duhova bez psa. Kuća bez psa je tužna, mrtva i prazna kuća u kakvoj ne mogu i ne želim živjeti. Pogledala sam malo što se nudi u azilima i mama mi je rekla da kako mogu to gledati dok se Kiarino mrtvo tijelo još nije ni ohladilo. E pa, mogu, i moram.

Potraga za novom srećom barem me malo tješila. Počeli mi ljudi na Facebook nuditi svakojake pse, čak i njihove vlastite odrasle pse. Od toga mi se srce steglo: ja svoju Kiaru ne bih dala za milijun dolara, ona nije imala cijenu, a ljudi se pokušavaju riješiti svojih pasa. Maltene, jedva dočekali da, uvjetno rečeno, imaju kome uvaliti psa. Zahvalila sam se svima statusom i napisala da ću na proljeće uzeti štene u tipu goniča, ptičara ili pointera jer takva je bila i Kiara, mješanac irskog setera i psa s ulice. Facebook se pokazao korisnim i odmah sam našla ljude koji imaju trudnu mađarsku vižlu. Otac opet nepoznat. Predbilježila sam se za štene na proljeće.

Činjenica da je moj novi pas u trbuhu svoje mame i mali dva centimetra pruža mi nekakvu utjehu

.Prave utjehe nema, da budem iskrena. To je jedna od onih boli koje se jednostavno moraju isplakati, to nije bol koja se zataškava kojekakvim bakinim sedativima. To je bol koja se stvarna i koja neće proći kad svane novi dan. To nije kao kad se uzrujaš jer je netko bio bezobrazan prema tebi u redu za blagajnu u supermarketu pa za dvije minute zaboraviš na to. Ovaj osjećaj je trajan, dubok i stvaran. To je gubitak člana obitelji. Dobila sam tog psa za 15. rođendan, a uskoro će mi 32. Taj pas je bio tu više od pola mog života. Ja praktički ne znam za život bez tog psa. Osjećam svojevrsnu grižnju savjesti jer sam Kiaru zapostavljala zbog nekih zapravo nebitnih ljudi, kojekakvih dečkiju u svom životu koji zapravo nisu bili vrijedni niti moje pažnje, a kamoli zapostavljanja Kiare. Tek kad sam je izgubila shvatila sam što sam imala i znam da novog psa, već znam da će se zvati Frida, neću zapostavljati zbog nikoga i ničega jer - ljudi su samo prolaznici u našem životu, a pas je ljubav koja je beskonačna.

Zbogom, Kiara, ljubavi moja...

 

Izvorni tekst pročitajte ovdje

O autorici: 


Nika Ostoić. Zagrezla u trideste, a misli da ima 17. Ljubiteljica pasa, zaljubljenica u mentol cigarete. Samoprozvani skriboman. Playboyeva kolumnistica. Ponekad model. Uzor onima koji traže pogrešne uzore. Trainspotting, ali bez droge.

 

 

Message