Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Ma da te život i sto puta vrati unatrag, ti zakorači naprijed!

Nikada tijekom djetinjstva nisu se postavljali kao da sam ja nešto ekstremno ˝jadan˝ zbog toga što mi se dogodilo. Ja sam živio kompletno normalan život uz razliku što sam povremeno odlazio pod nož.

Autor Alen Bećirović

Život je kratak. Mantra je to koju gotovo svakodnevno govorimo, a pogotovo kad netko voljen ili poznati premine. I s tom mantrom uvijek dolazimo do istog zaključka kako se oko milijun stvari kojima se svakodnevno bez potrebe zamaramo ne bi trebali zamarati jer je, eto, taj život prekratak. Ali jednostavno je to izgleda nemoguće izbjeći. Možeš ti sebi u glavi ponavljati što god hoćeš, ali to se
brzo zaboravi kad krene onaj pravi život. I to je šteta.

Šteta je da toliko svoje energije i vremena trošimo na gluposti. A te gluposti nas polako, ali sigurno uništavaju. Život je možda dvadeset posto onoga što nam se događa, a osamdeset posto kako na te događaje sami reagiramo. Uvijek možeš gledati čašu kao na pola praznu ili možeš odabrati da bude na pola puna. U njoj je ista količina tekućine, ali tvoj doživljaj te tekućine nije ni približno isti.

Ja sam recimo kao dijete bio ekstremno inteligentan pa sam sa nepunih pet godina gurnuo pleteću iglu u utičnicu. Dok su drugi maštali da budu astronauti, kauboji ili Chuck Norris, ja sam valjda kao svoj poziv osjetio posao električara. Nije bila dobra ideja.

Ostao sam bez kažiprsta desne ruke, malog prsta lijeve ruke, imao opekline trećeg stupnja po licu, vratu i rukama. Moja karijera električara završila je iste sekunde. Bio sam čak i mrtav neko kratko vrijeme.

Svijetlo na kraju tunela nisam vidio, ali nikad nisam bio veliki ljubitelj tunela pa je to možda i očekivano.

Ogromnu sreću u nesreći sam imao tu što sam imao vunenu majicu i gumene cipele pa me nona (baka) uspjela izvući bez da struja zahvati i nju. Brza reakcija susjeda koji su mi davali umjetno disanje i zakopali me u zemlju kako bi izvukli struju iz tijela spasila mi je život. Sva ˝oštećenja˝ koja sam preživio bila su pretežno estetske prirode, te nešto funkcionalne kad su u pitanju šake. Svi unutarnji organi su ostali netaknuti. I onda je krenuo ˝popravak˝.

Plastičnih operacija sam imao valjda više nego sve ove naše pjevačke zvijezde i starlete skupa, a i dalje nisam baš nešto lijep. Ali ako na tren stavim šalu sa strane, ovim putem i javno moram zahvaliti i nakloniti se do poda doktoru Mariu Zambelliju koji je u cijelom tom procesu najprije pokazao da je ogroman čovjek, a onda naravno i stručnjak. Tu je i sestra Nevenka koja se u bolnici o meni brinula kao da sam njeno dijete. A velika zahvala mora ići i svima ostalima kojima imena i ne pamtim jer sam bio dijete, ali cijelu tu neugodnu situaciju napravili su što bezbolnijom.

Zašto sam krenuo s tom pričom? Upravo zbog onoga o tome što je život. Većinu nas zadesi nekakva tragedija, bila ona gubitak nekog voljenog ili niz događaja koji se nama samima događaju. Ali onda je samo i isključivo na nama kako ćemo nakon takvih stvari nastaviti dalje.

Možeš odabrati predati se i kunuti sudbu kletu i pitati se stalno čime si neke stvari u životu zaslužio ili jednostavno nastaviti dalje na način da iskoristiš najbolje moguće ono što ti je ostalo.

Još jednu ogromnu sreću u svojoj priči imao sam to što mi je obitelj cijelu tu situaciju maksimalno olakšala. Naravno da su tu prvenstveno roditelji i sestra, a onda i svi ostali. Nikada tijekom djetinjstva nisu se postavljali kao da sam ja nešto ekstremno ˝jadan˝ zbog toga što mi se dogodilo. Ja sam živio kompletno normalan život uz razliku što sam povremeno odlazio pod nož.

Upravo takav odnos cijele obitelji prema meni kao da mi se ništa nije dogodilo doveo je do toga da ja cijeli život apsolutno nemam nikakvih problema s funkcionalnošću šaka. Radim apsolutno sve normalno kao i da nisam ta dva prsta negdje po putu izgubio. Život mi nije nimalo drugačiji ili lošiji zbog toga. Estetski dio priče mi i tako nikad nije i neće biti toliko bitan. Ne osjećam se invalidom nimalo. Iako se možda mnogi neće složiti, pogotovo oni koji ne vole moje tekstove. Njima sam sigurno invalid. Ali ne možeš svima ugodit.

I nakon svega toga mogao sam odabrati cijeli život kukati za time što bi bilo da nisam bio toliko znatiželjan kad sam bio dijete ili napraviti ono što i radim gotovo cijeli život – iskoristiti to što imam i furati svoj film dalje. Ja vjerujem da je svatko od nas ustvari dovoljno jak nadići bilo koju tragediju. Ali isto tako vjerujem da niti jedna tragedija koliko god ona teška bila ne može zaustaviti tvoj život. To apsolutno nije fer prema samome sebi, a onda i prema onim ljudima oko tebe kojima je stalo do tebe.

Potreban si svima, a ti si se odlučio predati. A čovjek se nikad ne bi trebao predati. Upravo zato jer je život kratak. Ekstremno je kratak i nikad ne znaš što će sutra biti. Nema više redoslijeda tko ide prvi, tko drugi, a tko stoti. Nije li onda bolje iskoristiti to sitno vrijeme koje smo ovdje na najbolji mogući način.

U životu je toliko lijepih stvari na koje bi se trebali bazirati da je jednostavno glupo predati se, a pogotovo kad se predamo zbog totalnih gluposti.

Ako te jedan događaj u životu vrati sto koraka unazad ne znači da ne smiješ napraviti korak naprijed. Ne znači da moraš stajati na mjestu ili se vraćati još unazad. Teško je hodati naprijed, ali korak po korak doći ćeš tamo gdje si bio prije tog nesretnog događaja, ali s tolikim zamahom da ćeš moći ići samo još više naprijed i biti u mogućnosti polako otkrivati sve ono lijepo što je ispred tebe. Ako stalno gledaš unazad propustit ćeš toliko lijepih stvari koje se u ovom trenutku događaju pored tebe, a nikad nećeš imati priliku vidjeti sve one prelijepe stvari koje su još ispred tebe. Jer znaš ono – život je kratak!

 

O autoru:


Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate... 

Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu

Komentari 1
Komentiraj, znaš da želiš
  • Default avatar - SpuzvaBobSkockani
    SpuzvaBobSkockani Utorak, 07.05.2019. u 23:39

    Svaka čast. . U današnjem danu vjerojatno jedinošto mi je diglo moral. Ne puno, malo, ali dovoljno da se dignem i pogledam naprijed, i eto kažem da smo svega ovog napisanog svi svjesni ali slabi u provedbi. Nažalost.. Život je kratak i jedino je pitanje kako što bolje iskoristiti vrijeme koje je preostalo. Kao što kažu Vatra i Masimo : Ko zna koliko još vremena je ispred nas , Nama se nikud ne žuri, al’ kao pijesak curi ....

Message