Evo recimo, teta Maja je šest-sedam godina mlađa od mene, a teta Irena četiri godine starija. A opet smo sve prijateljice i nema razlike među nama - mudrujem ja svojoj desetogodišnjoj princezi.

- ŠTA?? - zagrcne se ona, a ja se zblenem. - Maja je mlađa od tebe?! Kako? Zar toliko? Nemoguće... A Irena mi izgleda puno mlađa od tebe, potpuno sam šokirana... - broji ona dok ja stojim sve zbunjenija. A onda stiže ubojiti zaključak, doduše onako sramežljivo, da me ne uvrijedi: - Al dobro mama, pa ti si stara... - e onda sam se zagrcnula ja, iskreno. Ja stara?!

Uz to, ove 40-e su mi baš super. Nakon cijelog života sam si napokon lijepa, puna života, moderna, stanem bez previše srama u uske traperice, pazim na frizuricu, šminku, ništa previše, natural look, bore nemam. Ove oko očiju što iskoče kad se smijem - još ne računam! A oni što me dugo ne vide pa me sretnu kažu: Kako dobro izgledaš. Di ćeš bolje! Al ta perspektiva je očito vražja stvar... Jer da, živim svoje 40-e, što mojoj kćeri vjerojatno izgleda kao nekakva duboka starost. I pritom se sjetim sebe dok sam se kao desetogodišnja klinka (još) krastavih koljena igrala među bakinim cvjetnim lijehama uspavanog bosanskog grada, sjetim se i kako mi je tada, sredinom '80-ih nedostižno izgledala ta 2000. godina. Pa ja ću tada imati - 26. Ozbiljnih, velikih 26, kad cure nose sakoe i štiklice... Te 2000., kao prava 26-godišnjakinja ludirala sam s prijateljima bezbrižna nakon faksa, kao i 16 godina prije, i dalje u tenisicama, samo bez razbijenih koljena.

Ali, dok gledam svoju kćer, koja je fizički, ono, baš jako slična meni, vidim da moja koža odavno više nije dječje meka, oči su mi nekako mutnije, i hvata me depra jer se Irena očito nosi bolje od mene... Onda se okrećem prema drugoj strani ogledala - mojoj mami. Kojoj sam fizički, ono, baš jako slična. I koja je za mene uvijek bila nevjerojatno mladolika, vitalna, savršene guste crne kose, bistrih očiju i savršenih nogu. Čak i sada kad je proslavila 70. rođendan, kojeg se uvijek užasavala jer za nju je to konačna - starost. Da, malo joj se zaokružio struk, opustila su joj se ramena i spustile vijeđe. I gledam i osjećam kako ta mlada snažna žena, koja je u mojoj duši onaj najveći oslonac, čak i kad se silno ljutim na nju, sada oslonac pronalazi u meni.

Iz moje perspektive, ona je još ljepotica izgužvanih požutjelih fotografija iz moje mladosti koja još traje. I gledam u nju i uživam. Jer sada sam ja - ona. Ona nevjerojatno mladolika, vitalna žena, guste kose, bistrih očiju i vitkih nogu. I oslonac svojoj princezi kojoj želim još duge bezbrižne godine, prije nego joj njezina kći odreže: - mama, pa ti si stara...

O autorici:

Ja sam Ana Dasović, urednica i novinarka u 24sata već 12 godina. I naravno, mama, (nevjenčana) supruga, a i odrasla kći. Taj obiteljski "sendvič" je centar oko kojeg se vrti tornado mog života. Ako vas nasmijem ili se pronađete u mojim pričicama, bit će mi drago.