Vjerujem u ljude, vjerujem da manje više svi možemo sve, da ne postoji nemoguće, da ne postoji preteško. Ne cvilim oko stvari koje mi se na prvu učine prevelikim zalogajem nego nađem način da ih riješim. Sagledam, izvažem, kalkuliram i pokušam, pa što bude. Na dane sam pozitivna do one gadljive granice ružičastih naočala, duga i ostalih jednoroga, a ponekad i preko nje. U ljudima vidim ono dobro, iz manje više svake situacije vidim izlaz, ne očekujem uvijek najgori mogući ishod priče, čaša je napola puna i to… Uglavnom odlučim navijati za najpozitivniju opciju.

Generalno, sva ta moja pozitiva nestane netragom u momentu kad čujem nekog da prodaje „moć pozitivnog razmišljanja“ bullshite. Da vam to dočaram slikovito – poželim uzeti najoštriji predmet u vidokrugu i zabit si ga u mozak.

Od kud odjednom ta epidemija ideje kako pozitivno razmišljanje liječi sve?! Bolestan si? Razmišljaj pozitivno i bolest će nestati k’o rukom otklonjena. Radiš na blagajni od jutra do sutra, ne smiješ sjesti, kičma ti je otišla prije kojih 15-ak godina i za sav taj užitak dobiješ crkavicu kojom teško da bi se mogla prehraniti jedna osoba, a kamoli četveročlana obitelj? Razmišljaj pozitivno! Zapravo, namaži tu pozitivu između dvije kriške kruha i serviraj gladnoj djeci. Zadnjih 10 godina nisi vidio g od godišnjeg odmora, zadnjih 10 godina si štedio za isti, sad se napokon spremaš otići na to more kojem si zaboravio i boju i miris i okus… A prognoza kaže kiša tjedan dana u komadu? Uključi moć pozitivnog razmišljanja, provjereno tjera oblake.

Naravno da treba uvijek glavu dignuti gore, naravno da se treba boriti, truditi, raditi, odolijevati svim sranjima i šamarima koje ti život servira, naravno da ne treba sjesti, predati se i potonuti u očaj, ali nije li to ono što i radimo?! Svaki dan, cijeli dan, od kad otvorimo oči dok ih umorne ne zatvorimo. Pa imamo li onda barem to pravo kad nam je fakat dosta puknuti k’o ljudi bez da nas netko potapša po ramenu i blagim glasom šapne „moć pozitivnog razmišljanja“? Imamo li pravo na malo negativnog razmišljanja? Na malo predaha?

Ne razumijem u kojem je to self help priručniku pisalo da ljude u problemima treba tješiti „budi pozitivan“ spikama, umjesto konstruktivnog razgovora i pokušavanja rješavanja konkretnog problema? Na kojem se to predavanju uči da se čovjeku na rubu prodaju vortex priče? U kojoj je to zemlji čudesa čovjeku u problemu potrebno reći „dobro je i bit će bolje“?

I neće biti bolje dok god nas svijet uči da je zabranjeno biti tužan. Za sreću je potrebno tako malo, a za tugu ti treba vraški dobro opravdanje. I ne, opravdanje da je svakome njegov problem najgori nije dovoljno valjano, ako pitaš svijet. Nije dobro i neće biti dobro dok god je zabranjeno biti nesretan, plakati, nervirati se, osjećati bilo kakvu negativnu energiju, a kamoli ispoljavati je na van. Nije dobro jer svi sve odjednom skupljamo u sebi da ne bismo slučajno rasuli koji gram svoje negativnosti po svijetu i pokvarili dan ovoj „razmišljaj pozitivno i lepršaj na oblaku kroz svijet“ ekipi.

Svijet će misliti što je i do tada mislio. Brijači će brijati, ovi normalni će te potapšati po ramenu i reći ti „jebiga, život je nekad sranje, izbaci to iz sebe“. Kanaliziranje negativne energije je jedini način da je se riješimo i da nastavimo dalje sa životom. Plače ti se? Plači. Vrišti ti se? Vrišti. Histerizira ti se? Histeriziraj. Psuje ti se? Psuj.

Nemoj da ti drugi govore kako bi se TREBAO osjećati. Osjećaš se onako kako se osjećaš. Nisi kompjuter da te svijet isprogramira po svojim željama.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.