Obožavam biti tata, ali nekad trebam biti samo partner!

Nalazimo se u Salti, u kući naših vjenčanih kumova gdje se osjećamo baš kao doma, između ostalog i zato što se Argentinci ljube po cijele dane. Kad se prvi put vidiš ujutro, poljubiš se i zaželiš dobar dan. Ako se rastanete i ponovno vidite za ručak, opet poljubac. Kada se ponovno vidite navečer, opet padne poljubac.

Svi uživamo u njoj, a to uključuje i našu devetogodišnju kćer koja se najteže naviknula na sve to ljubljenje. U svemu se snašla kao riba u vodi i trebalo joj je samo 10 minuta da pronađe najbolje frendice. Govori par riječi španjolskog, njezine nove frendice govore par riječi engleskog, ali sve tri odlično govore jezik igre. I tako su samo deset minuta nakon upoznavanja krenule s igranjem lovice i grajom. Nama odraslima jezik predstavlja nešto veći problem, ali klinci se savršeno snađu.

Zato smo je i mogli na tri dana ostaviti s našom argentinskom obitelji, a mi smo pobjegli u čileansku pustinju. Prvo smo svi zajedno nekoliko dana proveli u Argentini i čim smo bili sigurni da će malenoj biti dobro, odlučili smo imati naš trenutak. Volim našu obiteljsku dinamiku i obožavam naše devetogodišnje čudo. Malena stvarno lijepo odrasta i ludo je duhovita, britka, slojevita, svoja, šarena i zabavna, a tek ponekad zajebana. Na tatu!

Da ne gledamo što njoj treba, već što nama treba. Da ne stavljamo nju na prvo mjesto, već sebe. Barem ponekad. Naravno da u prošlosti Maja nije odbila dojiti jer „mamici treba vrijeme za sebe“. Naravno da ću je ja slušati kada ima neki problem ili kada samo želi podijeliti svoje iskustvo. Naravno da ćemo organizirati hrpu aktivnosti za nju. Naravno da smo i u Rio de Janeiru gledali u kojim bi izletima i ona uživala, pa smo joj osim hrpu sati na plaži, osigurali i penjanje po stijeni i zipline kroz prašumu i svakakve ludosti. Ali upravo zato što smo toliko posvećeni roditelji, ponekad nam treba vrijeme samo za sebe i uzimamo ga bez ikakve grižnje savjesti.

Čak dapače, uzimamo ga s apsolutnom sigurnošću i da ga zaslužujemo i da ga trebamo. Čak štoviše, svjesni smo da ćemo tako biti i bolji roditelji. S punim baterijama, a ne da smo stalno na rezervi i još krivimo djecu da su nam preotela život, a upravo sam to vidio kod hrpe roditelja. Nalazimo to vrijeme i tijekom tjedna kad smo u Hrvatskoj, a jednom godišnje odemo na solo putovanje. Tako smo ovih godina bili u Barceloni, Londonu, Monacu, ali i u Norveškoj i na Islandu… Ona je bila u sigurnim bakinim rukama i realno, uživala kao malo prase jer joj tamo prolazi ono što doma ne bi nikada, a mi smo bili u rukama jedno drugog.

Tako smo i ova tri dana uživali u Čileu. Naša argentinska obitelj osigurala nam je autić, prešli smo Ande i bili svoji. Budili smo se kada smo htjeli, radili što smo željeli, jeli gdje god smo stigli i pratili samo svoj ritam.

S njom smo se čuli jednom ili dvaput dnevno, ponekad bi nas i otpilila jer je upravo bila u igranju. I znam da mnogi roditelji imaju problem kad odvoje to vrijeme za sebe, znam da se grizu ili da ih smeta što će ih osuđivati onaj dio okolina koji misli da bismo s djecom cijeli život trebali biti spojeni pupčanom vrpcom, ali mi u njemu uživamo bez ikakvih problema. Uživamo i često i čisto.

A Čile je bio… Ma… Ovo je već treći put da smo u Latinskoj Americi i sva tri puta proveli smo nekoliko dana u pustinjskom gradiću San Pedro de Atacama. Svakako ne zbog Čileanaca, već zbog prirode jer se u tim pustinjskim lagunama osjećam kao doma.

Baš su svemirske. Praiskonske, a opet intimne. Jednostavno su moje. A ove sam ih godine doživio i sam. Vodič je rekao da ćemo moju omiljenu Miscanti lagunu posjetiti kasnije i da se nikako ne odvajamo od grupe, ali čuj… Jednostavno sam joj morao krenuti ususret. I imao sam svojih 20 minuta, što je trajalo kao nekoliko vječnosti.

Bilo je tu još svega. Zalazak sunca u pustinji, kupanje u drugoj laguni i bezbroj naših trenutaka koji nisu prekinuti njezinim pitanjima i zadovoljavanjem njezinih potreba. I uživali smo do srži. Napunili baterije i onda jedva čekali da je vidimo da nam ispriča o svoja tri dana. Kako ima devet godina, nju je nešto manje zanimalo kako je bilo nama, ali joj je bilo jako važno da mi čujemo kako je bilo njoj. Vratili smo se treći dan u 22h i slušali sve njezine dogodovštine, a biiilo ih je… I tako nam je pričala i pričala i pričala sve dok se nije srušila u krevet.

Sretni smo mama i tata. Između ostalog i zato što smo svjesni da nismo samo mama i tata. Nego i partneri i prijatelji i brat ili sestra i što više uživamo u svemu tome, moći ćemo joj više i radosnije davati i kao roditelji. Zato ćemo se i dalje dobro brinuti o sebi kao pojedincima i o sebi kao partnerima. Jer smo sigurni da ćemo joj tako dati najviše i kao roditelji!

Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na Facebooku, Instagramu i YouTubeu!