Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

On je cvilio da neće nikad više, ali mama se više nije vratila

Otišla je. Nije prvi put. Svađali su se čitavu večer, urlali, bacali tegle cvijeća i stvari jedan po drugom, u onom hodniku dužine jednog manjeg tramvaja.

Autor Ana Kolar / Blogledalo.com

Smeđe pločice na podu opet su bile zamazane mokrom zemljom, a voda iz razbijene tegle curila je sa zidova. – Buuuuum! – Čula sam zalupanje ulaznim vratima i taj isti “BUUUUUM!” odzvanjao je stubištem.

Moja braća su plakala. Zvali su mamu, valjali su se po smeđim pločicama, u pidžamama, i grebali po vratima. Mama! Mamaaa! MAAAMAAAAA! Ja sam sjedila u svojoj sobi, na tapisonu koji je nekad bio svijetlo ružičast, sad je bio siv. Mislila sam kako je vrijeme da prestanu plakati jer ionako će se sutra, najkasnije preksutra, vratiti. Nije prvi put.

Onaj koji ju je, po ne znam koji put, otjerao, sjedio je za kuhinjskim stolom i plakao. Nalakćen, držeći se za glavu, suze su se slijevale sa stola po njegovim golim i prejakim listovima. Govorio je sebi, stolu, mojoj braći da neće nikad više, cvilio je kao neka životinja pred klanje.

Pokušala sam izbjeći kontakt s njim i da me grli kao i moju braću obećavajući nam svima opet isto. Obećavajući da neće opet. Njegove rečenice je čak i najmlađi, od niti osam godina starosti, znao napamet. Meni su dolijale i isključila sam se. Sjedila sam i dalje na tapisonu. Igrala sam se s barbikama. One su bile u sretnom braku i Ken ih nije tukao.

Negdje oko 11 navečer, još nije došla. Pospremila sam braću na spavanje jer nekog reda ipak mora biti. Ovaj je i dalje sjedio za kuhinjskim stolom, suze su presušile, glasnice oslabile, ali mrdnuo se nije. Sebe sam uvukla u svoju sobu, u svoj krevet. Sutra ujutro će se vratiti, vidjet ćete. Nije prvi put. – govorila sam si prije spavanja.

Svanulo je. Napetost u zraku mogla se rezati nožem, Odgovorni je sjedio za stolom, ne znam koliko je spavao, ali znala sam da radi popodnevnu smjenu. Ona nije došla. Braća su me to barem jedno 137 puta pitala do podneva. Rekla sam mu da ode u dućan po namirnice za doručak, iste kao i inače, iste kakve je kupovala mama. Bila je subota, nije bilo škole, rekao je da mu javimo na posao ako Kurva dođe. (a rekao je da NEĆE NIKAD VIŠE).

Čekala sam da ode na posao, da Ona dođe, da budemo same s braćom dok njega nema. Nije došla.

Napunila sam vešmašinu svime što je bilo u košari, da je dočeka čista odjeća. Pospremila sam stan, da je dočeka uredno i da je sve na mjestu. Nije došla. Vešmašina je konačno stala, već je pao mrak, a Odgovorni se uskoro trebao vratiti doma. Objesila sam veš na prozoru moje sobe, da se osuši preko noći. Bilo je kasno ljeto, još uvijek je bilo toplo. S četvrtog kata pala mi je jedna njena majica dolje među mačketine i štakore, u dvorište. Tamo je uvijek smrdilo po crkotini i truloj hrani jer su susjedi sve bacali s balkona, umjesto u kontejner ispred haustora.

Zgrada je zaudarala na lijenost. Nitko od njih, mojih dvoje odraslih, još nije došao. Odjurila sam u dvorište, da pokupim majicu, da se mama ne ljuti na mene kad se vrati. Oprala sam je opet, ovaj put na ruke.

ANA KOLAR Kako je kad potisneš i ne sjećaš se polovice svog života

Bila je to majica niti bijela niti krem, s laganim uzorkom nalik vezu, od pamuka. Jako osjetljiva. I sad je davala na trulež. Ribala sam je u lavabou da je vratim u prvotno stanje, da se stigne osušiti, da je sutra ispeglam i da je sve dočeka spremno. Objesila sam je i otišla u krevet, braća su već spavala. Odgovorni je upravo došao s posla. 

Doći će sutra, vidjet ćete. – govorila sam si prije spavanja.

Sutradan isto kao i prethodnog jutra. Nedjelja. Doručak. Odgovorni radi popodnevnu. Ona još nije došla. Otišao je na posao, nakon nekog ručka, ne sjećam se više kojeg i jesam li već, nakon dva dana, i kuhala. Ispeglala sam sve što je bilo za speglati. Pospremila u njen ormar u mojoj sobi, imale smo iste ormare, da je čeka sve spremno kad se jednom vrati.

Došla je, čekala je da Odgovornog nema. Stajala sam na vratima svoje sobe, zagrlila me i krenula prema ormaru. Tamo je sve bilo uredno i pospremljeno. Trpala je najosnovnije u neke torbe i vrećice, plakala, grlila braću, mazila ih po licu…

Pružila sam joj onu osjetljivu majicu, mirisala je na omekšivač. Rekla je da ju ne treba jer je kratkih rukava, a dolazi jesen.

Poljubila je svakog od nas troje i otišla u suzama. Braća su se bacala po podu, jedan od niti 8, drugi od 10. Mojih 11 stajalo je na vratima svoje sobe, na sivom tapisonu i gledalo u njih. U braću koja će mi začas postati sinovi.

A vratit će se mama, jelda?

Vrištali su i zapomagali u suzama. Nisam znala što da im odgovorim. Prvi i zadnji put.

 

Čuvajte sebe i svoje najmilije,

Zagrljaj.

A.

Izvorni tekst pročitajte na Lola magazinu

O autorici: 


Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.

Message