Mi „znamo“ stvari bez da uopće znamo kako ih znamo. To je onaj osjećaj koji kaže da je ta osoba koju smo upoznali netko tko bi mogao biti dobar za nas ili osjećaj koji nam kaže kako nešto ne štima u odnosu sa prijateljicom ili partnerom.

No, koliko često smo zapravo spremni i ponašati se u skladu sa tim unutarnjim osjećajem, a koliko često ga zanemarujemo?

Dio kulture u kojoj živimo je i uvjerenje kako za sve što radimo moramo imati valjan i racionalan razlog, pa makar to bio i „racionalan razlog“ čije je jedino uporište „…zato jer sam ja tako rekla…“ ili „…zato što to svi rade/ ili zato što to nitko ne radi…“. Tim racionalnim razlozima se vodimo u svemu, od kupnje wc papira, odluke hoćemo li ili ne s nekim otići na kavu do odabira bračnog partnera.

Ali, što je u tom slučaju sa našim „unutarnjim glasom“? Što je s osjećajem u trbuhu koji nam govori što je to što zapravo želimo i kako se u nekoj situaciji ili pored nekoga osjećamo?

Intuicija je snažna prosudba čiji izvor ne možemo odmah objasniti. Iako nam se čini da dolazi negdje iz trbuha ili neke ‘više sile’, ona zapravo izvire iz nečega što smo opazili u okolini – izraza lica, tona glasa ili pokreta koji je možda bio toliko kratak da ga svjesno nismo niti uočili.

Intuiciju možemo shvatiti kao brzu spoznaju ili zgusnuto rezoniranje koje iskorištava prečace u našem mozgu ili kao nesvjesni asocijativni proces. Intuicija koristi brze fensi mentalne operacije.

Nalazimo se u situaciji i naš mozak dobiva informacije o njoj, vrlo brzo pretražuje sjećanja, pronalazi sjećanje koje je najbolja analogija u moru sjećanja. Bazirano na toj analogiji, pridajemo značenje toj situaciji u kojoj se nalazimo.

Emocije su sastavni dio intuicije i prema nekima ih nije moguće razdvojiti. Učenje iz iskustva je vođeno emocijama. Primjerice, situacije u kojima se osjećamo punima adrenalina biti će zapamćene mnogo jasnije i intenzivnije  – recimo prvi poljubac ili prvi zagrljaj sa tim dečkom u kojeg smo dugo bili zaljubljeni.

Iskustvo se u mozgu pohranjuje kao mreža činjenica i osjećaja. Kada novo iskustvo prizove takvo sjećanje, ne otpušta se samo pohranjeno znanje nego i emocionalno stanje uma i predispozicija da reagiramo na određen način.

Zamislimo situaciju u kojoj upoznajemo osobu koja nas podsjeća na nekoga tko nam je važan i koga jako volimo ili smo voljeli i istovremeno se se ispunimo osjećajima koje imamo i prema toj važnoj osobi i imamo osjećaj kako je ta osoba koju smo tek upoznali dobra za nas, a možda se i zaljubljujemo.

Intuicija je gotovo trenutačna situacija razumijevanja, a ne trenutačno znanje i puna je emocija. Mi nismo svjesni tog znanja o ljubavi, opasnosti ili sreći već kao da razumijemo da je nešto dobro ili loše za nas, a da ni sami ne znamo kako i zašto.

Intuicija nas potiče da se ponašamo na određen način jer razumijemo što se događa i što bi moglo biti dobro za nas.

Ako, s druge strane, ne osjećamo intuiciju možemo se naći zarobljeni u osjećaju kognitivne paralize. Završavamo u kompliciranim analizama, brojimo pluseve i minuseve da nam na kraju trebaju sati da donesemo najjednostavniju odluku. Vrtimo se u krug poput zamorca u onom kolutu.

Na žalost, mnogi od nas čak i kada postignu uspjeh ili izbjegnu neuspjeh jer su poslušali taj unutarnji glas, se ne osjećaju ugodno zbog toga. Možda se sramimo i priznati da smo poslušali sami sebe – kao da nemamo pravo imati vlastito mišljenje. Ne vjerujemo, ponekada neobičnim, porukama koje nam intuicija šalje. Pokušavamo otupiti njezin glas i činimo je sami sebi nedostupnom u situacijama kada nam je neophodna.

I dok neki od nas pate jer ne mogu osjetiti vlastitu intuiciju, drugi je gotovo uvijek prate ili barem kažu da to rade.

Iako zvuči tako, intuicija i razum ne moraju isključivati jedno drugo. Kako bismo donijeli najbolju moguću odluku, potrebno nam je i jedno i drugo, samo je bitno procijeniti kada intuiciji ili razumu prepustiti vodstvo.

Što smo iskusniji u nekom području, to je vjerodostojnija naša intuicija jer se bazira na bogatom dijelu skladišta naših sjećanja. Primjerice, vješt automehaničar ponekada na sam zvuk motora može pretpostaviti o kakvom se problemu radi.

No, čak i ako smo stručnjak za neko područje, trebali bismo testirati svoju intuiciju zbog toga što smo možda pažnju usmjerili na pogrešan detalj i pretražili pogrešno skladište.

Intuicija je glas kojeg svi imaju, ali ga ne čuju baš svi. Ako smo ga godinama zanemarivali i išli protiv njega ili neovisno o njemu, naravno da nam ga je teško čuti jer niti ne znamo što trebamo tražiti. Ne znamo kako zvuči i možda imamo potrebu biti vrlo oprezni s njim jer tko zna što bi nam mogao poručiti i koje bi mogle biti posljedice.

Možda možemo povremeno pokušati obuzdati strah i prepustiti se znatiželji i vidjeti što je to što zbilja želimo i da li su posljedice tako strašne kako ih zamišljamo.

Na kraju mogu poručiti jedino da bismo što češće trebali raditi stvari samo zato što želimo i zato što nas čine sretnima. Život je prekratak za sve ostalo.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.