Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Tada sam nosila krila i upijala uvrede kao da su komplimenti'

Često sam ulazila u sukobe s okolinom zbog svog stila oblačenja. Nekada se to nije moglo ni nazivati stilom.

Autor Nina Baljak (Sponzorirani članak)

Cirkus koji se nalazio unutar mene morala sam nekako izbaciti van. Često sam to radila putem odijevanja. Prva osoba s kojom sam vodila borbe oko odjeće bila je moja mama. Odbijala sam nositi ono što bi mi ona priredila i još kao vrlo mala djevojčica imala sam svoje „modne kombinacije“ za školu, odlaske na sladoled i rođendane. Jednom sam na susjedin rođendan otišla u crvenoj lakiranoj suknjici, cvjetnom bodiju i cvjetnim štramplama.

Mama mi je pokušavala objasniti da ta dva cvjetna uzorka jednostavnne idu skupa, no ja sam je odbijala slušati. Vjerojatno joj je bilo neugodno kada me dovela, ali sa mnom se bilo baš teško raspravljati kada je u pitanju bila odjeća. Još je teže bilo pobijediti tu bitku. Jednom smo se, moja najbolja prijateljica iz osnovne škole i ja, za razredno fotografiranje obukle same. Modnu kombinaciju pratila je i prikladna frizura koju smo fiksirale velikim šarenim ukosnicama.

Njezina je mama poludjela kada je vidjela kako izgledamo. Mojoj je tad već bilo svejedno. Taj moj „modni bunt“ svake je godine bio sve izraženiji.

U sedmom razredu našla sam sestrine stare čizme, stavila sam im kričavo zelene vezice i nosila sam ih svakoga dana iako su mi bile broj prevelike. Odbijala sam se preobuvati. Ljudima je čudno što se sjećam gotovo sve svoje odjeće, a osobito obuće, iz bilo kojeg perioda života. Znam što sam nosila na školskom fotografiranju u osmom razredu, znam što sam nosila na dočeku 2005. godine i znam što sam nosila kada sam slavila šesnaesti rođendan. U srednju sam školu jedno vrijeme dolazila s krilima na leđima. Moja tadašnja najbolja prijateljica i ja mislile smo da je to odlična ideja. Ljudi su nas ismijavali, a nama je zapravo bilo nekako drago. Nismo ni htjele izgledati kao sve ostale gimnazijalke. Sve su nosile iste traperice, iste tenisice i iste torbe. Sve su peglale kosu i bile su našminkane u sedam ujutro. Mi smo se šminkale pod satom biologije i voljele smo što drugi misle da izgledamo kao budale.

Kasnije se taj bunt smanjio. Gasio se s pubertetskim bubicama. No ja nikada nisam prestajala biti svoja. Nisam htjela peglati kosu i šminkati se ujutro u sedam.

Nisam htjela biti drugačija na isti način na koji su drugačiji svi koji nemaju pojma da su isti.

Nije to više bio bunt. Jednostavno nisam voljela pripadati skupinama i uklapati se u kalupe. Bilo je to čak i nešto urođeno. Ljubav prema „ružnoj obući“, čudnim kaputima i bojama koje svi drugi izbjegavaju. I danas se svi uvijek čude mojoj obući i često mi govore da neke stvari mogu zamisliti jedino na meni. Obožavam kada mi tata, nakon što mi pomogne odabrati obuću uz kombinaciju u kojoj sam odlučila izaći, kaže da izgledam kao Josipa Lisac. Mislim da ljepši kompliment neću nikada čuti. Onda izađem iz stana i pustim da me gledaju isti oni koji su me gledali u srednjoj školi, kada sam nosila krila i upijala uvrede kao da su komplimenti.

Volim ljudima reći da mi je vraćanje u prošlost omiljeni sport jer sam po prirodi nostalgičar. Ono što obožavam kod mode činjenica je da se pomoću nje možeš vratiti u bilo koje doba. Počela sam s vraćanjem u šezdesete i sedamdesete u svojoj hippie fazi, a vrlo sam brzo shvatila da je punk razdoblje u koje se sve više uklapam. Moj tata nije znao što činiti tih godina moje mladosti. Često mi je govorio – Nina, hajde molim te da ja izađem prvi da me netko ne vidi s tobom na ulici.

Mene je to uvijek zabavljalo. Mama je bila drugačija od njega. Ona mi je znala reći da mogu s dignutom irokezom u školu i da ako mi bilo tko od profesora nešto kaže, neka je pozovem. Nisam je nikada zvala iako sam znala dobiti vrlo ružne komentare, no to je bio sastavni dio te furke. Pred kraj srednje škole postala sam opsjednuta oksfordicama, oversized sakoima, čudnim suknjama i boyfriend hlačama. Ošišala sam kosu na lonac i nosila sam naočale za vid velikih okvira. Izgledala sam kao izgubljena kći Woody Allena i bila sam ponosna na to. Nosila sam i sjajne tajice koje su podsjećale na aluminijsku foliju, najlonke koje su na nekim mjestima bile malo poderane i većinu sam stvari kupovala u second hand dućanima koji tada nisu bili toliko popularni.

Odrastala sam u malom gradu i svima sam bila čudna. Ono što možda niste znali o meni je moja ovisnost o internetu zbog koje sam još 2007. znala bježati iz škole. Internet – zemlja glazbe, filmova, umjetnosti i nepresušne inspiracije. Bila sam nekoliko koraka ispred svojih vršnjaka. Inspiraciju za oblačenje pronalazi sam na ulicama Pariza, New Yorka, Berlina i Londona. Bila sam ograničena na dva second hand dućana u Vinkovcima i često sam se s bakicama svađala oko nekih komada.

Moj bi tata dobivao slomove živaca kada bih se doma ponovno vraćala s odjećom od pokojnih ljudi – kako je on znao reći. Ja sam bila oduševljena tim vraćanjem u prošlost putem krpica i to oduševljenje traje i danas.

Volim što me moje nove Reebokice Aztrek koje nosim na nogama odbace nazad u devedesete. Sjetim se svojih roditelja, od kojih smo sestra i ja zapravo naslijedile tu ljubav prema oblačenju, sjetim se njihovih tenisica i trenirki i budem sretna što tamo mogu otputovati tako lako pomoću obuće i odjeće.

Kada gledam fotografije iz prošlosti, često se smijem svojim modnim odabirima i često mi nije jasno kako su me roditelji mogli puštati takvu iz stana. No nikada to ne bih mijenjala. Nikada se ne bih mijenjala. Nisam izgubila hrabrost kada treba biti drugačiji, moj je modni izričaj narastao kao što sam narasla i ja. I dalje sam drugačija i svoja.

I dalje ne želim biti ukalupljena. Danas si dozvolim nositi tenisice koje se sviđaju mnogima, no i dalje sam sigurna da ih rijetko tko zna nositi kao ja.

Fotografije: Josipa Maksimović

Powered by:
Message