Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Vikend je vikend, dan za mene, i ništa mi ga neće pokvariti

Pa dobro gospođo, kako možete biti tak´ ljuti na ovu prekrasnu sunčanu subotu? Kak´? Ne kužim čemu tolika nervoza, negativa.

Autor Domagoj Knežević / Takeabreak.com.hr

U očekivanju

Već u četvrtak sam bio jako sretan. I to samo iz razloga što sam znao da za vikend ne radim. Niti ovaj, a ni sljedeći. Dva slobodna vikenda. Pa ak´ to nije bjutiful ne znam što je. Opis jednog od mojih poslova kojima se bavim je rad vikendom i to u gotovo pa 99%
slučajeva. Rad vikendom i praznikom pa kad svi odmaraju i uživaju ti radiš. I da se razumijemo, ne cvilim zbog toga jer to je posao koji sam odabrao i posao za koji sam uostalom i plaćen. Nema tu nikakve prisile – moj izbor i sreća što se poklopilo tako da u tom poslu uživam.

Da - znam da zvuči malo utopistički – raditi, biti plaćen za to i još uživati u tom poslu i sve to u Hrvatskoj, ali tako se poklopilo i sasvim sam ok s tom činjenicom. Kad ti padne grah na način da imaš dva slobodna vikenda zaredom - pregršt, tucet, sijaset je razloga za sreću. Sektor za društvene djelatnosti (čitaj: gospoja) je bila lijena oko angažiranja aktivnosti za ovaj vikend pa je sve bilo ultra ležerno. I to je isto bjutiful i tomu se mogu prilagoditi. Brzo i učinkovito.

Budući da je posao takav kakav jest, onda u te dane slobodnih vikenda treba nadoknaditi sve propušteno – pričesti, krizme, rođendane, kave, odlaske u neku ozbiljniju kupovinu (čitaj: kad moraš platiti na rate), a o stvarima koje moraš napraviti po kući da ne govorim. Uvijek ima nešto. Promijeni, zamijeni, popravi, montiraj, razmontiraj, prenesi, donesi. I te stvari me isto vesele, zadnjih nekoliko tjedana smo u kući u vodoinstalaterskim aktivnostima pri tom nevino koketirajući s keramičarskim zanatom. Zamjenama sifona, slavina, malo štemanja i razbijanja oko tuš kade i tek dvije zalijepljene pločice. Označavam kao „mission accomplished“.

Ovi poslovi po kući me baš ispunjavanju.

Prije svega jer su u potpunoj suprotnosti s onim što radiš preko tjedna. Tišina - nitko te ništa ne pita - sifon te neće niti jednom nazvati na mobitel, slavina ti ne šalje drugi reminder na neodgovoreni mail, a bušenje rupa može i pričekati koji sat, čak i dan jer ne postoji deadline za montažu novih polica. Bjutiful.

O osjećaju ponosa kad nešto uspješno napraviš, a nisi majstor da ne govorim – to je trenutak koji se riječima ne može opisat. Kao danas pamtim rujan 2004. i prvog vodokotlića koji sam zamijenio. Ja, sam. Bez ičije pomoći. Priznajem da su mi nakon prvog ispiranja i činjenice da nigdje ništa ne curi – zasuzile oči.

Kad ti vikend započne već u petak

Baš sam prošli tjedan nestrpljivo čekao vikend. Ležerni vikend. Bez ikakvih obveza vikend. Vikend. Uključujući i petak jer smo za navečer imali dogovoreno vino i kolače kod frendova. Zvuči možda malo čudno, bazično, ali da – dogovor je bio „vino i kolači“.
Tako mi je i u kalendaru pisalo, s naglaskom na kolači budući da se Mirjana jako ozbiljno bavi kolačima. Ozbiljno ne u smislu „znaš kakve kolače radi mala od ujnine sestrične – njena karamel pita je bolja od one iz slastičarne“ nego je Mirjana kolače izdignula na uzvišeni nivo.

Žena radi kolače k´o od šale mada je do ovog stupnja umješnosti slastičarstva potrošila more znoja, vremena i živaca. Ima svoj blog, iza sebe već tri izdane kuharice i na desetke tisuće pratitelja. Mirjana je šaptačica kolačima. Meni kao ozbiljnom ljubitelju (ljubitelju jer svežder zvuči malo grubo) sveg slatkog, razloga za sreću bilo je mnogo jer ništa ljepše od započetog vikenda već u petak navečer uz vino i kolače, a u nekom trenutku pojavila se i plata sa suhomesnatim divotama i sirevima. Bjutiful, a ako uz sve to nadodam i činjenicu da niti jedna od kćeri nije htjela ići s nama – hm. Što reći.

Kad smo sjeli u auto samo sam rekao ženi – vozi i ne štedi gas – da se neka od njih ne predomisli. Pobjegli smo glavom bez obzira prema roditeljskoj slobodi. Možda ovo i nije roditeljski najkorektnije, ali tko god ima klince, točnije njih nekoliko - onda će u potpunosti razumjeti ovo o čemu pišem. Taj željeni trenutak povremenog odmora. Bez djece. Naši su, volimo ih bezgranično i većinu toga što radimo – radimo upravo zbog njih, ali u svoj toj jurnjavi ponekad roditelji trebaju i malo vremena za sebe. Malo. Samo malo.

Neko kino, kazališna predstava, vino i kolači. Nešto s vremena na vrijeme da se osjećamo ok. Kao odrasli. Sami. Ponekad je dovoljna samo ta jedna večer, tih nekoliko sati da se baterije napune do kraja pa da možeš onda dalje u sve predstojeće izazove.

Prošli petak bio je jedan od tih petaka, naš petak. Odgovorno tvrdim kako je sreća u malim stvarima. Ugodno društvo, fino rashlađeno bijelo vino, plata s grickalicama za odrasle i kolač. Kolač toliko dobar da ti je neugodno tražiti još i sad kad pišem ovu kolumnu mi je žao što nisam bio toliko drzak i zatražio još jedan komad. Prokleti bili – uglađeni maniri i pristojnost. Kasno je za plakanje, ali ne možeš se u gostima ponašat´ k´o recycle bin.

Hvala Mirjana na izvantjelesnom iskustvu s Tres Leches. Profinjen okus karamele, grješna sočnost biskvita i precizno dozirana slatkoća duboko su spremljeni u mojim amigdalamnim neuronima. Nema boljeg kad ti neradni vikend započne već u petak navečer. N e m a.

Subotnje poslijepodnevno stiskanje s gospojom

Subota u našoj kući uvijek je ista. K´o po špranci i već toliko puta viđenom obrascu, ali upravo zbog toga ju toliko volim. Ljudi su robovi navika, a bez obzira što navika može ponekad i uzrokovati probleme, navika je uglavnom dobra stvar. Subotnji obrazac, tu ugodnu šprancu ne mijenjam ni za što, pogotovo sad kada smo upoznali toliko dugo očekivano proljeće. Gledam prognozu prije nekih desetak dana i kažu kako je svibanj na području Zagreba i okolice imao dvadeset i jedan kišni dan. Čovječe… Dvadeset i jedan dan kiše. Strava.

A što da vam kažem – i sami ste se uvjerili da je svibanj bio totalna truba od vremena, ali zato sad uživamo u proljeću za koje se možemo složiti da je više ljeto nego što je proljeće barem po temperaturama. Iz zime u ljeto. Iz debelih jakni u japanke. Bez vremena za prilagodbu što i nije baš ok. Moraš imati to neko razdoblje da napraviš switch u glavi i prilagodiš se novom godišnjem dobu. Moraš. U protivnom si u subotu poslije podne u bedu.

Imali smo žalosno, bed poslijepodne u subotu gospoja i ja. I gospoja je kriva za sve. Fakat je. Odlučila je da napravimo zamjenu zimske i proljetno/ljetne garderobe. Onaj trenutak kad s najviših polica skineš jednu odjeću, a gore spremiš drugu. To su oni dani kad veš mašina pere neprestano jer svu tu sezonsku odjeću treba malo osvježiti itd…itd. E – upravo to smo napravili u subotu poslijepodne. Na njezinu inicijativu. Ma, bolje da nismo.

Ne znam što se dogodilo, ali nekim neobjašnjivim čudom pojedini komadi odjeće su se smanjili. Stisnuli. „Shrinkali“…pa su se shodno tome pojavili i problemi oko zakopčavanja hlača, košulja…neke majice sada su baš jako uz tijelo pa se osjećam k´o buđola ili jedna od naših ministrica u haljini. Neću imenovati – zna se.

Ja i dalje tvrdim da je to sve zbog pretjeranog grijanja tijekom zimskih mjeseci jer „borba oko radijatora“ u našoj kući je igra bez granica i pobjednika u ovoj igri nadmudrivanja još uvijek nema. Ja uvijek zatvaram radijatore i otvaram prozore, a ona obrnuto. I uvijek je u kući nepotrebno vruće. Eto ti sad gospojo – zbog tvog nepotrebnog pregrijavanja prostora, stisnula nam se odjeća.

Nisam se dao uvjeriti u to da se nije odjeća stisnula zbog pretjeranog grijanja nego zbog pretjeranog večernjeg ležanja pred televizorom uz najveću zdjelu tacosa koje smo s još većim guštom utapali u umak od vrnja, majoneze i češnjaka. Mljac. Ne dam se uvjeriti i bok, a zajedničko stiskanje i pokušaji uvlačenja u pojedine komade odjeće su bili baš fora. Kino samo takvo, ali ovaj put bez tacosa. ☹ Treba staviti tacose na popis za dućan.

Bolje da propadne selo nego običaji

Običaje, tradiciju, navike, šprancu, obrasce treba poštivati i njegovati. Kao i ranije spomenuti obrazac subote, ako izuzmemo ovo stiskanje poslijepodne. Subota je praznik sam po sebi i važan dan prije svega iz razloga što me ne budi alarm za razliku od ostalih dana u tjednu. Već kad legnem navečer u krevet i uključim alarm onaj zbroj sati i minuta me baci u bed. Koliko god da je mobitel pametan i da je sto puta smartphone – stari moj, glup si. Mučki provokator. Tko god da te programirao, ovaj detalj oko „alarm će se upaliti za xx sati i xx minuta“ je mogao izostaviti. Fakat je mogao.

Znam da će zvoniti u šest sati jer uvijek zvoni u šest – grrrrrrr, ali ne i subotom. Subota je dan kad mogu spavati dokle želim. Nema veze što se opet probudim u pola sedam ili što se mala po „defaultu“ vikendom probudi već u sedam, nedjeljom u sedam i deset, a onda ju u ponedjeljak ne možeš u osam izvući iz kreveta. Nema veze. Bitno da ne zvoni. Subotom je sve laganini i subota je ustvari „easy like Sunday morning“.

Prva kava se pije doma, pa se onda pospremi po kući što se pospremiti mora i neka bar jedan dan bude sve na svom mjestu i neka sve bude k´o u apoteci.

Druga kava obavezno se pije u gradu. Ne znam zašto, ali za mene ima nešto u tih sat vremena sjedenja na samoborskom trgu i uživanju u lijepom danu, suncu, ljetu u proljeću. Laganom ćaskanju i kako bi rekao jedan moj poznanik, ima nešto u „đabaleberanju“.

Tih sat vremena mi baš mnogo znači, a da me pitate zašto – ne znam. Napuni mi baterije, potvrđuje činjenicu da nisam na putu, kako je neradni vikend i da je dan rezerviran za onaj neki, meni tako drag - laganini mod. Obično i sretneš neko poznato lice pa se tih sat vremena i malo protegne, ali nema veze. Baš paše jer sreća je u malim stvarima. Kavi, kroasanu, suncu i pola/pola kugli sladoleda. S preljevom. Poslije kave obaviš plac, kupovinu, skokneš do bankomata, napraviš plan što će se kuhati za ručak u subotu, a što u nedjelju. Nisi opterećen oko toga jer imaš još hrpu nedovršenog posla, ali za to postoji nedjelja. Subota se ne dira. U suboti uživaš od prve do zadnje minute.

Bojim se nervoznih ljudi u dane vikenda

Ne daš nikome i ničemu da ti pokvari vikend makar to bila i strahovito nervozna nepoznata žena u dućanu. Nakon kave i placa otišli smo još do dućana i prava je sreća što smo trebali samo par sitnica jer je sve ostalo već doma. Ona shema – gotovi smo za pet minuta, uletimo u dućan, uzmemo što treba, na blagajnu i doma. Aha. Mo´š mislit. Ne znam što se točno dogodilo prošle subote u Samoboru, ali nešto je jako otišlo u krivo. Podzemne vode, položaj planeta, horoskop, tekma još upitnog rezultata…ne znam, ali u
dućanu je bio kaos.

Ne smetaju me gužve jer subotom ipak većina nas skokne u nabavku špeceraja i sve ok, očekujem gužvu subotom i ne smeta me, ali količina nervoznih ljudi je bila nemjerljiva. Ustvari, bila je mjerljiva. Njih troje su imali loš dan. Prvo je neki tip na odjelu „akcijske ponude“ ušao u raspravu s prodavačicom jer on traži nešto za što nije baš mogao konkretno objasniti što točno traži, a sirota prodavačica još uvijek nije vidoviti Milan i ne čita misli i pristojno je rekla čovjeku kako mu ne može pomoći jer ne zna i ne može shvatiti o čemu je riječ.

Ponudila se čak da donese letak pa da joj pokaže što želi kupiti na što je krkan rekao da je „te zajebancije dosta i da ne bude ona njemu nikakve slike pokazivala i kakva je to jebena prodavačica koja ne zna što ima u dućanu“. Nakon toga je demonstrativno otišao. Bravo krkane – sretna ti subota. Mi smo stvarno bili brzo gotovi i eto nas na blagajni, ali kako to obično biva, uvijek izaberemo krivi red gdje je sve išlo strahovito sporo, ali nisam od onih koji živčane i budu nervozni ako moraju čekati nekoliko minuta. Ok, pet minuta simo/tamo, fakat nije drama. Ispred nas nekih petero ljudi i pomalo. Budemo.

Neka gospođa ispred nas je morala zamijeniti stvari pa se i tu skupilo nekoliko dodatnih minuta. Blagajnica ne može odraditi sve sama nego mora doći voditelj trgovine s čipom i nešto tamo s istim tim čipom napraviti da bi kupac mogao dobiti povrat novca, zamjenu ili što već.Čekao se voditelj…, a gospođa ispred nas je kuhala. Točno sam vidio kako pomalo kipi. Izraz njenog lica jasno je davao do znanja da je ljuta i da je zločesta.

Znate onu situaciju kad prvi put vidite neku osobu i imate osjećaj da je zločesta. Širi neku negativnu vibru – e baš takva je bila dotična gospođa. Na glas je komentirala kako se predugo čeka, kako je ovo nedopustivo, iznijela nekoliko desetaka teorija o njemačkim vlasnicima i hrvatskoj radnoj snazi, čipu, bla bla, bla…, a uz sve to naša najmlađa kćer je cendrala.

Napustite sahranu s blagajne broj 4

U korak sa svim svojim vršnjacima i vršnjakinjama, Ida je na blagajni počela cendrati. Ona želi kinder jaje, pa želi žvake, pa želi kinder jaje, pa opet žvake - što smo mi sve glatko odbili. Gle milo, popila si sok u gradu, pojela mini motani burek i još mrknula sladoled. Nećeš sada još dobiti i kinder jaje. Ni žvake. I točka. Ida nije plakala, nije urlala, ali je onako diskretno cendrala neprestano. Bez suza, bez prevelike drame, ali dovoljno glasno da par ljudi prije nas i teta koja je čekala iza nas čuju. Ne
reagiramo na ta dječja žicarenja. Pa treće nam je, znamo kako ide.

Uvijek smo imali deal s klincima, ako nisu ništa dobili dok smo bili u điru, možeš dobiti nešto u dućanu, a budući da je ispucala sve svoje u gradu – voda. Ništa od jaja ovaj put i što se mene tiče možeš se derat, urlat, bacat, cendrat… - nemam problema s tim. I uopće mi nije bed niti kad moja cendra, niti kad cendra tuđe jer to je dio dječjeg folklora i siguran sam da im se to heftanje na blagajni upisuje u genetski kod pri začeću.

U nekom trenutku vratio se gospodin srednjih godina koji je bio prije nas i krenuo u raspravu s blagajnicom jer je ona nešto krivo zaračunala. Sporne su bile dvije vreće hrane za pse tj. cijena istih jer je istaknuta cijena bila npr. 49,99, a naplaćeno je 69,99. Pa je strahovito uzrujani gospodin krenuo psovati uz česta spominjanja snošaja. Pa je stigla voditeljica dućana (bez čipa u tom trenutku) da smiri cijelu situaciju i pokuša shvatiti zašto je došlo do greške. Shvatili su da je skuplja hrana za pse bila stavljena ispod jeftinije cijene i čovjek je bio uvjeren da kupuje za 49, a ustavi je platio 69. Ok, greška – big deal. Čemu drama i takav rječnik oko nečeg što se može popraviti u manje od minute.

Sve se moglo riješiti i puno brže da je voditeljica imala čip, ali nije. Morala je po njega u svoj ured koji je negdje. Daleko.

Gospođa ispred nas je bila gotova, ista ona, zločesta, bila je luda, vidno uzrujana (čitaj: raspi*đena i da budemo spolno korektni – rasku*čena) i u jednom trenu se okrenula prema meni i rekla: „Vi bi gospodine mogli izaći van s tim djetetom da mala više ne cvili i ne bulji u te žvake.“

Ha? Kaj? Molim? Čega? Pomislio sam kako nisam dobro čuo, ali pogled moje gospoje samo je potvrdio moje sumnje - dobro sam čuo. Raspi*đena žena rekla mi je neka napustim dućan. S tim djetetom. K´o onaj tip u „napusti sahranu“ – ako znaš fora je, ako ne znaš – guglaj. 

Ništa mi neće ovi dan pokvarit

Pa dobro gospođo, kako možete biti tak´ ljuti na ovu prekrasnu sunčanu subotu? Kak´? Ne kužim čemu tolika nervoza, negativa.
Ok, možda vaša politička opcija nije pobijedila na posljednjim izborima pa ste ljuti. Da, znam da je raspad Živog zida u vašem svemiru ultimativna tragedija, ali sve je to politika. Ne očajavajte, Pernar će se kandidirati za predsjednika – ništa nije izgubljeno.

Osim pobjede, ali nisam želio dolijevati ulje na vatru. Možda ste ljuti jer ste prošli tjedan uboli neku torbu na sniženju, a danas skužili da je vaša frendica istu tu torbu jutros u istom dućanu kupila još jeftinije. Potpuno se slažem s vama da su grudice u kremi za kolač koji pripremate za sutrašnje goste fakat sranje jer nikome se ne žvače nedovoljno razrađeni maslac, ali je*i ga, shit happens. Grudice maslaca u kremi za goste koje treba zadiviti happens.

Život nije fer, maslac nije fer – ima dosta ne fer stvari u našem svijetu, ali ne prosipajte nagomilani hejt okolo. Na mene, na moje cendravo dijete, na blagajnicu…zadržite ga za sebe. Smirite se, zapalite, popijte neku cugu, opustite se. Žvačite maslac…nešto.

Celer je ustvari najbolji izbor za vas, kažu da je jako zdrav, a još je Hipokrat davao sok celera pacijentima oboljelima od živčane napetosti. Živjeli gospođo s blagajne četiri. Sva sreća pa se u ovakvim trenutcima znam kontrolirati mada bi najradije gospođi rekao što ju ide, ali poštujem to da ima loš dan. Svatko može imati loš dan. I ja ga ponekad imam, ali to ne znači da zbog mog lošeg dana i drugi ljudi imaju loš dan.

Jedino što ne trpim je iživljavanje i liječenje vlastitih frustracija na drugim ljudima. Prema takvom ponašanju nemam tolerancije. Nimalo. „Gospođo, mislim da ste prešli granicu i pretjerali pa vas molim ne govorite ništa više jer ćemo samo povećati tenzije, a ne želim biti neugodan.“ rekao sam joj najpristojnijim mogućim tonom. Takvim tonom k´o da sam pojeo polje celera. To ju je još više razljutilo pa se okrenula na drugu stranu i za nju smo postali nevidljivi. Bjutiful.

Blagajnica sa susjedne blagajne se okrenula prema nama i pitala koliko imamo stvari sa željom da se prebacimo na njenu blagajnu pa da ne čekamo s malim djetetom. Fakat lijepo od nje, ali ne treba. Mala cendra, ali mora naučiti da ne znači ne. Sve ok. Raspi*đena gospođa je htjela ukrasti našu ponudu i rekla blagajnici kako i ona već dugo čeka i opet krenula prigovarati. Dobila je lagani ignore od blagajnice. Hvala blagajnici s blagajne pet. Pa daj zamisli… U to se umiješala još jedna gospođa, smirena i fina koja je ovoj raspi*đenoj rekla da bi se zaista mogla malo smiriti i pokazati malo više razumijevanja za ostale ljude u dućanu, za prodavače, za gužvu i da prestane nepotrebno širiti nervozu.

Nemoj biti gospođa

Poklonio sam najljepši mogući osmijeh finoj gospođi koja isto jede celer i primijetio kako se i blagajnica nasmijala pritom pazeći da ova nabrijana to ne vidi jer je ova fakat bila napeta, ali zajedničkim snagama uspjeli smo ju ušutkati. Došlo mi je da joj još dobacim „ugodan vikend vam želim“ kad je bila gotova i kad smo mi konačno došli na red, ali nisam. Koliko god sam joj to stvarno i želio jer vjerujem da nije lako u sebi zadržavati toliko negative, vjerujem da bi ona to iščitala k´o provokaciju. To su takvi ljudi. Nema pomoći.

Ni paket žvaka ni kinder jaja tu ne može pomoći. Nema tog celera. Subota je subota i ova situacija s kojom se moram priznati, dosad još nisam imao prilike susresti u dućanu nije mi nimalo izbacila iz takta. Samo cool. Laganini. Celer. Ništa mi neće ovi dan pokvarit. Vikend je vikend i ne smiješ nikome dati da ti ga pokvari bez obzira na to je li ti vikend subota ili nedjelja. Možda i subota i nedjelja. Ili pak neki dan u tjednu – sve opcije su moguće, ali sam siguran kako imaš taj jedan ili dva dana u tjednu koja su za tebe vikend.

To je tvoje vrijeme. Vrijeme koje moraš posvetiti sebi, mužu, ženi, djeci, frendovima. Stvarima koje tebe vesele, dobroj hrani, nekom finom vinu. Kolaču. Živio Tres Leches. I ta dvadeset i četiri sata, četrdeset i osam sati, minutu, tri sata – nebitno – posveti sebi.

Budi ponekad sebi centar svijeta. Ignoriraj sve što te smeta – cendrave klince na blagajnama, krivo postavljene cijene u dućanu, nervoznu gospođu u redu ispred tebe, čip kojeg nema pa nema…sve to ignoriraj i uživaj. Ima gomila stvari koja ti može pokvariti dan, ali isto toliko i gomila stvari koja ti ga može popraviti, oplemeniti, uljepšati. Ti biraš. Jedino što te molim – kad imaš loš dan, kad ti se baš zareda i krene sve u nekom neželjenom smjeru, nemoj zbog svog lošeg dana pokvariti dan nekom drugom. Molim te, nemoj biti gospođa s blagajne četiri, a ako ti se baš nakupi, polako. Udahni, izdahni. Udahni, izdahni. Nemoj si pokvariti vikend. Ni sebi ni drugima. Odmori, stabljiku celera u ruku i uzmi break. Zato vikend i služi.

 

Fotografija: Vedran Tolić 

O autoru:


Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.

Komentiraj, znaš da želiš
Message