U Hrvatskoj imao oko 2000 beskućnika. Među njima je i Branko (62) zvani Picasso, koji je zadržao optimizam unatoč teškom životu. I dalje je aktivan, slika, rola, broji dane do mirovine
TEŽAK ŽIVOT BESKUĆNIKA
Branko (62) iz Prihvatilišta u Velikoj Kosnici: 'Po domovima živim od svoje šeste godine'
Čitanje članka:
8
min
Mene nikad nećete vidjeti ozbiljnog, ja sve na zezanciju, udri brigu na veselje. Kaj imaš sad od života, ništa, samo jedi, pij i uživaj, kaže nam Branko (62), poznat pod nadimkom Picasso. Unatoč teškom životu, uspio je zadržati optimizam te ga znaju svi u Prihvatilištu Crvenog križa Zagreb u Velikoj Kosnici.
Jedan je od 60-ak korisnika u Prihvatilištu, čiji je ukupni kapacitet 85 mjesta, a Crveni križ u Kosnici ima i Prenoćište, s kapacitetom od još 50-ak mjesta i 30-ak ljudi po noćenju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:55
- Meni je tu super, ne mogu se požaliti. Svi su dobri, i socijalna radnica i pedagog i kuharica i čistačica, ma sve osoblje. Kao u hotelu sam. Operu ti, mijenja se posteljina, imam tri obroka, kuhano... Ja sam valjda naučen na takav život, odrastao sam po domovima - govori.
U dom za djecu prvi put je došao sa šest godina. Ostao je bez roditelja pa je bio kod jedne udomiteljske obitelji, no oni su već bili stariji i nisu se više mogli brinuti za njega. Boravio je u domovima u Novom Vinodolskom, Cresu, Lošinju...
- Po izlasku iz doma htio sam se odmah zaposliti. Prvo sam otišao u vojsku, u JNA, a poslije vojske zaposlio sam se u Viaduktu. Tamo sam radio više od 30 godina, nedostaje mi devet mjeseci do 35 godina staža pa moram čekati još tri godine za starosnu mirovinu - priča naš Picasso.
Ima brata koji je bolestan i živi u sobici, a devet godina bio je oženjen.
U Prihvatilište je prvi put došao prije četiri godine. Prije toga je živio u barakama Viadukta, no nakon što je tvrtka propala, ugasili su im struju i vodu pa više nije mogao tamo ostati. Tad mu je njegova socijalna radnica preporučila da dođe u Kosnicu. Ima brojne interese te se trudi slobodno vrijeme provoditi aktivno.
- Malo sam se sad ulijenio, inače se bavim slikarstvom, igram stolni tenis. U proljeće se rolam po Jarunu. Uvijek ja sebi posla nađem, u Ščitarjevu sam farbao i gletao crkvu i župni ured, podrum... Po selima znam kuće gletat, farbat - kaže i u šali dodaje da ne traži on posao, već drugi traže njega.
Slikanjem se počeo baviti u 3. razredu osnovne škole.
- Znao sam odlaziti s nastave na rivu na Lošinju i raditi portrete. Bio sam pet godina na Cresu šegrt Mati Solisu pokojnom, njegova žena mi je hrvatski predavala. Bio sam i član likovne Grupe 69, imao sam izložbe... Zanimljiv mi je sport još ronjenje, ali ne smijem više roniti jer sam imao perforaciju desnog bubnjića pa sam ga operirao - kaže Picasso, koji je prije dvije godine imao moždani udar.
Tad mu se malo usnica ukočila, no tvrdi da je sa zdravljem inače u redu.
Kao dijete bio je "živ" pa su mu odgojitelji znali reći da će ga "biti pun zatvor".
- Odmah sam si zacrtao u glavu: 'Sad si bio u domu, ne daj Bože da dođeš u zatvor!'. Htio sam sve proći u životu i jesam, ali nisam skrenuo na loše, prema kriminalu - odlučno će Picasso.
Prihvatilište u kojemu boravi najveće je u Hrvatskoj.
- Prihvatilište Crvenog križa Zagreb u Velikoj Kosnici korisnicima nudi smještaj, tri obroka dnevno, topli obrok, psihosocijalnu i zdravstvenu pomoć, pomoć oko pronalaska posla, imaju praonicu rublja, raznorazne radionice... - kaže nam Nikolina Gotal iz Crvenog križa Zagreb.
Što se tiče Prenoćišta, dodaje, osobe u potrebi mogu boraviti od 19 do 7 sati te imaju dva obroka.
- Za Prihvatilište korisnici moraju imati zahtjev od Centra za socijalnu skrb i zdravstvenu potvrdu, a što se tiče Prenoćišta, nisu potrebni nikakvi dokumenti, primamo sve u potrebi. Osim nas, djeluju i razne udruge koje nude usluge dnevnih boravaka, tu su i vjerske udruge koje nude obroke, ali i pučka kuhinja Dobri dom - ističe Gotal.
Posjetili smo i dnevni boravak Hrvatske mreže za beskućnike u Ščitarjevskoj ulici u Zagrebu gdje smo razgovarali i s dvojicom njihovih korisnika. Jedan je Slavonac (41), a drugi Zagrepčanin (36).
- Rođen sam u Osijeku. Roditelji su živjeli na selu, bez struje, u siromaštvu. Mama me ostavila na skrb centru jer nije imala uvjeta. Odrastao sam po domovima, dobivao batine. Jedni ljudi su me posvojili i bilo mi je dobro, bio sam sretan, imao sam svoju sobu... Oni 15 godina nisu mogli imati djece, a onda su dobili dvije kćeri pa sam nekako pao u drugi plan - govori nam 41-godišnjak.
Majka mu je živa, no daleko je te i dalje živi u teškom siromaštvu. Ima i polusestru. Jedno je vrijeme radio u inozemstvu, u Njemačkoj, Slovačkoj, Austriji, posljednje prije nešto više od dva mjeseca.
- Dogodilo se da mi nisu platili - sliježe ramenima naš sugovornik. Kaže da je u Zagrebu više od dvije godine. Mlad je i radno sposoban te više od svega želi raditi i zaraditi za neku sobicu s kupaonicom i kuhinjicom. U Zagreb je i došao, kaže, u potrazi za poslom.
- Na željezničkom kolodvoru su mi pokrali stvari pa sam preko jedne gospođe iz Udruge pet plus, koja mi je pomogla, došao ovdje. Spavam u Kosnici, hranim se u nekoj od pučkih kuhinja, a preko dana dolazim ovdje - kaže nam Slavonac, inače jedan od korisnika dnevnog boravka Hrvatske mreže za beskućnike u Zagrebu.
Naš drugi sugovornik je 36-godišnjak iz Zagreba. On ima sobičak u kojemu ima peć na drva i krevet. Nema struje, kaže da su je isključili zbog dugova. Nema ni kupaonicu u kojoj bi se mogao oprati. Živi od zajamčene minimalne naknade, koja sad iznosi 160 eura.
- U Mrežu sam došao prije sedam godina i svaki dan sam tu. Ovdje sam do 16 sati, a onda odem do kvarta, budem s prijateljima ili doma. Snalazim se kako umijem - govori naš drugi sugovornik.
Pojašnjava nam da ne radi jer je nesposoban za rad.
Na pitanje što mu se dogodilo, oči mu se ispune suzama, a riječi počnu zapinjati.
- Oprostite, teško mi je pričati o tome. Ne mogu - jedva je izustio.
Za razliku od našeg Slavonca, koji je završio školu za vodoinstalatera, Zagrepčanin nema završenu srednju školu. Ipak, radio je na građevini dok je mogao raditi. Imao je i obitelj, sa suprugom je dugo bio podstanar dok se nisu rastali.
- Imam dva sina, bili smo u kontaktu, ali nemam uvjeta. Tražio sam centar primjereniji smještaj, no odbili su me - priča Zagrepčanin.
Na pitanje što im najviše treba, što im nedostaje, Zagrepčanin odgovara da mu treba struja ili neki socijalni stan da napokon ima kuhinjicu i kupaonicu.
- To bi i meni pasalo kad bi se moglo riješiti - ubacuje se Slavonac.
Najteže im je, priznaju, vikendom, kad udruge ne rade.
- Tad idemo u pučku kuhinju na ručak, no do večeri, kad se vraćam u Kosnicu, nemam gdje. Bilo bi dobro da neki dnevni boravak ili neka udruga bude otvorena i vikendom, barem ujutro - slažu se naši sugovornici.
Dnevni centar Hrvatske mreže za beskućnike (HMB) obojici puno znači. Riječ je o organizaciji koja okuplja 18 pravnih osoba, odnosno članica iz cijele Hrvatske, koje se uglavnom bave problematikom beskućništva. Većina njih je osnovala prihvatilišta, prenoćišta, dnevne boravke ili stambene zajednice u svojim lokalnim sredinama.
Korisnici s kojima smo razgovarali u dnevni centar dolaze biti na toplom, družiti se, oprati rublje, otuširati se, popiti kavu ili čaj pokupiti donaciju, napisati i poslati molbu za posao ili zahtjev za ostvarivanje nekog socijalnog prava...
- Svatko može završiti u beskućništvu. Vidio sam razne sudbine i mogu reći da se svakome to može dogoditi. Uz individualne probleme, ljude u beskućništvu u velikoj mjeri muče strukturalni problemi odnosno nedovoljna briga društva za njihovo zbrinjavanje i reintegraciju - govori Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik HMB. Ima više od 40 godina iskustva u području socijalne skrbi, a dugi niz godina radio je u Kosnici upravo s populacijom beskućnika.
Najveći problem, pojašnjava Mlinar, nedostatak je smještajnih kapaciteta u prenoćištima i prihvatilištima.
- Aktualnim, kao i prethodnim zakonima o socijalnoj skrbi od 2011., propisano je da su veliki gradovi i županijska središta dužni osigurati sredstva za uslugu prehrane u pučkim kuhinjama kao i uslugu smještaja u prihvatilišta ili prenoćišta za beskućnike. Zakonsku obvezu donekle izvršava devet sjedišta županija i dva velika grada (Kaštela i Pula) odnosno 11 zakonskih obveznika. Njihov ukupni kapacitet je 450 kreveta dok, prema našim procjenama, u Hrvatskoj živi najmanje 2000 beskućnika, koji nisu obuhvaćeni smještajem odnosno borave na javnim i drugim mjestima. Zbog toga i odlaze u druge gradove ili borave na javnim mjestima i napuštenim objektima koji nisu za stanovanje – pojašnjava naš sugovornik.
Najveći je problem u Gradu Zagrebu u koji je došlo oko 40 posto beskućnika iz drugih krajeva Hrvatske.
- Pored individualnih problema koje imaju beskućnici, poput raspada obitelji, ovisnosti o opojnim sredstvima, drogama, starosti, zdravstvenog stanja, dugotrajne nezaposlenosti, veliki problem su i strukturalni problemi. U prvom redu, to je ishođenje osobne iskaznice odnosno prijava prebivališta radi ishođenja osobne iskaznice, niske socijalne naknade - trenutačno je zajamčena minimalna naknada za samca 160 eura. Naravno da sa 160 eura osoba ne može zadovoljiti osnovne životne potrebe u koje spadaju stanovanje, prehrana, nabava odjeće i druge osobne potrebe – kaže Mlinar.
Većina beskućnika konzumira samo jedan obrok, ručak u pučkoj kuhinji što također utječe na njihovo fizičko i mentalno zdravlje. Nedovoljan broj prihvatilišta i prenoćišta još pogoršava stanje, posebno zdravstveno jer tada beskućnici borave u objektima koji nemaju grijanje, struje i ostalo.
- Problem je i veliki broj osoba u riziku od beskućništva, kako ih mi zovemo, koje bi, prema našoj definiciji trebalo uključiti u hrvatsku definiciju beskućništva. To su ljudi u nesigurnim, neadekvatnim uvjetima stanovanja, kojih je, prema našoj procjeni, više od 10.000. Većina njih prima zajamčenu minimalnu naknadu, a s tim iznosom ne mogu osigurati adekvatne uvjete stanovanja – smatra Mlinar.
Otkriva nam da samci, ljudi bez obitelji, čine veliku većina populacije beskućnika. Njih oko 75 posto su muškarci u dobi od 18 do 80 godina. U zadnjih dvije-tri godine primijetili su da se ta dobra struktura jako promijenila. Dok su ranije prevladavali mladi, radno sposobni, sad su to uglavnom starije psihički bolesne ili osobe s teškoćama, radno nesposobni... Iako nema podataka o broju umirovljenika među beskućnicima procjena je da je trenutačno u prihvatilištima i prenoćištima oko 10 posto primatelja najniže mirovine ili nacionalne naknade za starije osobe.
- Nije slika beskućnika što svi misle, svaka priča je različita, svatko je na drugačiji način postao beskućnik i tome se treba pristupiti na specifičan način bez predrasuda – poručuje.
KORISNICI IMAJU TRI OBROKA DNEVNO
1) Sobe u Prihvatilištu, kaže korisnik Branko, čiste su i uredne.
2) Korisnici u Prihvatilištu, uz smještaj, imaju tri obroka, topli obrok, zdravstvenu i psihosocijalnu pomoć.
3) Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.
4) Mnogi beskućnici konzumiraju samo jedan obrok, ručak u pučkoj kuhinji.
5) U Prihvatilištu imaju i razne radionice te korisnicima pomažu u pronalasku posla.
6) U Prenoćištu oni u potrebi mogu boraviti od 19 do 7 sati.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
