7. DIO Svjetlost na obzoru koja jača što je bliže, ali ne zasljepljuje već magnetski privlači, najčešće govore oni koji su doživjeli izvantjelesno iskustvo. U deset nastavaka donosimo njihove priče...
FELJTON: ŽIVOT POSLIJE SMRTI
Mirjana: 'Bila sam u komi. Uz mene je stajala pokojna majka'
Kažu da nas tamo čekaju naši dragi pokojnici. Ne morate se bojati, poručuju nam svima oni koji su umrli, a zatim se vratili u svoje tijelo - smrt nije kraj. S one strane život počinje...
Liječnici: 'Ako se probudi iz kome, to će biti čudo'
Jako sam dobra plivačica pa ni sama ne znam što mi se taj dan dogodilo. Sve mi se poslije u glavi odvrtjelo milijun puta, a nikako da si objasnim što je točno pošlo po zlu, počinje svoju priču Mirjana iz malog mjesta u sjevernoj Dalmaciji. Na rubu smrti bila je u srpnju 2013., sa 66 godina. Otišla je plivati u more iz kojeg su je izvukli, plavu, podbuhlu, na samom rubu smrti. Nekoliko dana ležala je u bolnici, u komi. Sa gotovo nepostojećim izgledima da se ikad više probudi. Liječnici su Mirjaninoj obitelji, uz sućut u glasu, objasnili da je za njeno buđenje potrebno čudo. No ono se, na sreću cijele obitelji, ipak dogodilo.
- Kao i svako, i to ljeto su nam u posjet iz Njemačke stigli sin i snaha. Ljeto provodimo kao i ostali, družimo se, idemo na plažu, uživamo u moru. Tako je bilo i tog dana. Kliničku smrt doživjela sam baš na kupanju. Cijela obitelj išla je na plažu, moj sin, snaha i unučica. Kako je bilo jako vruće, u vodi smo stvarno uživali. Bilo je prekrasno, valovi su bili dosta jaki. Zapljuskivali su nas, a mi smo se zafrkavali, plivali, ronili. Bili smo već oko sat vremena u vodi, kad nas je snaha pozvala da idemo van. Viknula sam joj kako ja ne idem. Kao da me neka sila tjerala da ostanem.
Nikako se nisam mogla dovoljno isplivati. Svi su se pokupili na kopno, u moru je sa mnom ostala jedino unuka. Nas dvije smo još neko vrijeme zabavljale blizu plaže, a onda smo otplivale iza bova. Možda nismo trebale otići tako daleko, ali bilo je to jače od nas. A tada se dogodilo. U jednom trenutku sam se uhvatila za onu jednu plastičnu lopticu, a u drugome me već nije bilo – govori Mirjana.
Uz nju je bila unuka: 'Onesvijestila sam se u moru'
Unuka je prva primijetila da joj se baka onesvijestila u moru. Odmah je doplivala do nje, pokušala joj pomoći, ali bezuspješno. Potom se malena počela derati, zazivajući nekog s obale da joj dođe spasiti baku. Čuo ju je njen tata, Mirjanin sin. Prije nego što doplivao do Mirjane, stigao je na brzinu nazvati hitnu pomoć.
- Ja se toga uopće ne sjećam. Cijelu priču rekonstruirala sam iz onoga što su mi u obitelji kasnije ispričali. Navodno sam, kad su me konačno izvukli iz mora, bila plava k'o šljiva. No imala sam sreće da je Hitna pomoć bila blizu. Stigli su zaista brzo i odvezli me u bolnicu. Ja i dalje nisam bila pri svijesti. A tako sam i ostala idućih nekoliko dana – kaže.
U komi je ležala u bolnici u Zadru. Pogled na bolnički krevet i na Mirjanu koja nepomično leži na krevetu, nije obitelji ostavljao previše prostora za nadu. Osim glasova njene obitelji, u bolničkoj sobi čulo se samo pištanje i šuštanje aparata koji su Mirjanu održavali na životu A onda su obitelj liječnici dodatno šokirali.
- Ako se Mirjana ne probudi u roku od 24sata, vjerojatno ni neće. To znači da možete isključiti aparate – obavijestili su obitelj. Bio je to šok za sve njih, no bili su bespomoćni. Mogli su jedino stražariti kraj bolesničkoga kreveta i čekati neki znak, treptaj oka, pomicanje prsta, neki dublji udah koji će dati naslutiti da se iza Mirjaninih očiju još skriva nešto života. Čekali su bilo što će im dati nadu da će se njihova mama, supruga i baka uskoro probuditi iz kome. No Mirjana je samo ravnomjerno, nepomično disala. Prolazili su sati, bez pomaka. Ključnih 24 sata je neumoljivo isticalo. Kad su kazaljke na satu konačno prevalile dva puna kruga, Mirjana i dalje nije bila budna. No njena obitelj nije bila nimalo bliža konačnoj odluci. Nikome od njih ozbiljno nije ni palo na pamet da je zaista isključe s aparata.
- Suprug je čekao. Ma svi, sin, snaha, unučica... Svi redom su stalno bili na nogama, u silnom šoku i strahu. Njima je definitivno bilo gore nego meni. Gledali su me onako prikopčanu za krevet i ništa nisu mogli učiniti. A ja nisam ništa osjećala. Mene ništa nije boljelo. Ispričao mi je kasnije suprug da su svi razgovarali sa mnom. Svašta su mi pričali, ne bi li me prizvali, no nikako nisam dolazila k sebi. Ne znam je li to izmislio, no navodno mi je suprug čak rekao da se izvolim probuditi jer će si u suprotnom naći drugu. Ja to ne vjerujem, ali kaže da mu se učinilo da sam malo podigla srednji prst. Kao da sam mu poručila, 'e nećeš, još ću ja tebe zafrkavati'. Ali mislim, ako je to i rekao, da je to bila samo isprazna prijetnja. Ipak smo nedavno proslavili zlatni pir – govori Mirjana.
Četiri dana nakon kobnog plivanja otvorila je oči
Dani su prolazili, a obitelj je bdjela kraj nje. A onda, četiri dana poslije kobnog plivanja, Mirjana je napokon otvorila oči. U šoku je bio njen suprug koji je sjedio kraj kreveta, ali šokirala se i sama Mirjana. Kraj supruga je stajala i Mirjanina majka. Koja je te godine bila pokojna već više od dva desetljeća.
- Raširila sam oči, vidjela sam je svojim očima baš kao što sam vidjela i supruga. Bio je to takav šok. Ništa nije govorila. Nije se ni pomaknula. Samo je nepomično stajala. Ne mogu si to nikako objasniti. Pa kako je to moguće? Ona stoji preda mnom. Lijepa, rumena, sređena. Frizura joj je bila na mjestu, onakva kakvu si je inače pravila, a nosila je i neku šarenu majicu. Tu majicu je imala na sebi kad sam je zadnji put vidjela živu. Stajala je kraj mene. Bila je mirna, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. I izgledala je baš kao neposredno prije nego što je umrla, u svojoj sobi, iza ručka. Nije mi ništa rekla, ali nekako sam imala dojam da mi je došla poručiti kako mi još nije vrijeme za onaj svijet – prisjeća se Mirjana. Nakon povratka među žive, Mirjani je trebalo nekoliko sekundi da se pribere. Došla je k sebi, a prvo što je, nakon nekoliko dana provedenih u komi, rekla suprugu, bilo je 'vidjela sam mater'.
- Neka si je vidjela. Glavno da si se sad vratila – glasio je odgovor. Nakon pretrpljenog straha, suprug je svoju voljenu ženu čvrsto držao za ruke, više ga ništa nije moglo izbaciti iz ravnoteže. No dok je on, kao i ostatak obitelji, danima strahovao za Mirjanin život, njegova supruga možda nije uživala, ali kaže kako sigurno nije ni patila.
'Majka je izgledala kao da joj je dobro tamo gdje je'
- Same kome se ne sjećam, ali mi se tih nekoliko sekundi duboko urezalo u pamćenje. Sjećam se majke koja stoji ispred mene, sva blažena. Izgledala je kao da joj je dobro tamo. I meni je odmah bilo lako čim sam je vidjela tako bezbrižnu i neopterećenu. I vjerujem da ona nije jedina kojoj je dobro s one strane, gdje god to bilo. Mislim da nas svi naši dragi preminuli čekaju, da im je jako lijepo tamo gdje jesu, na tom mjestu gdje očito ne postoje brige. Bila sam religiozna i prije ovog iskustva, svi mi u obitelji vjerujemo u Boga, ali ni u snu nisam očekivala da bi mi se ovakvo što moglo dogoditi. Jer ona je zaista tamo stajala. Ovo je samo učvrstilo moju vjeru. Možda mi mnogi neće vjerovati, ali ja dobro znam što sam vidjela. Teško je to predočiti nekome tko takvo što nije doživio – objašnjava.
Kaže da se nakon tog iskustva zainteresirala za fenomen kliničke smrti. Gutala je štivo o ljudima koji su nekog s one strane sreli. Ona kaže da nije izašla iz svog tijela.
- Puno sam razmišljala o tome može li se čovjeku zaista tako nešto ukazati. Zanimalo me što kažu drugi ljudi. A vidim da može. No kod mene nije bilo tunela, nikakve svjetlosti niti šarenila o kojem se priča. Nisam vidjela prostoriju u kojoj moje tijelo leži ni liječnike oko njega. Nije mi se ništa prikazivalo. Nit' sam koga čula, nit' koga srela. Osim nje. Ona je predstavljala moj važan susret. Moja mama je bila moj anđeo. Sad znam da je s one strane i da čeka da i ja konačno pređem k njoj, kad jednom dođe i moj red. Samo, mislim da je možda bila malo nestrpljiva, nije mogla dočekati da ja stignem pa me došla vidjeti prije reda – kaže Mirjana.
'Majku do tada nisam niti sanjala'
Objašnjava da je iskustvo još neobičnije jer majku, iako su tad prošle 22 godine od njene smrti, nikad nije ni sanjala, iako joj je silno joj je nedostajala. Nije ju, ni u snu ni na javi, vidjela više ni poslije kliničke smrti, čak ni kad je umro Mirjanin brat.
Objašnjenje za to što joj se dogodila dugo je pokušala riješiti sa samom sobom, među knjigama i u iskustvima drugih ljudi koji su doživjeli kliničku smrt. Odgovore je tražila i kod liječnika. No uzalud. Ono nije stizalo.
- Nahodala sam se poslije po pretragama. Prošla sam nebrojene kontrole, ali ništa nisu ustanovili. Samo su govorili 'klinička smrt', 'klinička smrt'. A zašto se dogodila, nisu mi znali reći. Ni danas ne znam što mi se tih dana događalo i zašto sam uopće pala u komu. Možda me u vodi uhvatio neki grč, možda poklopio veći val. Jedna liječnica mi je rekla kako je moguće i da su mi se spojili tlakovi. No i to je čudno jer inače imam visoki tlak. Ne znam, kao i svaki dan, i taj sam dobro plivala i uživala. Nisam osjećala nikakvu malaksalost. U jednom trenutku sam normalno plivala, u drugom mi se već na oči spustio mrak. Tko zna, možda sam samo trebala vidjeti svoju majku – kaže.
'Ovo iskustvo produbilo je moju vjeru'
O tom događaju dugo su brujali malenom gradu u koji se Mirjana s obitelji doselila prije 40-ak godina, tražeći pogodno mjesto i blagotvorni mediteranski zrak za sina oboljelog od astme. No njenog utapanja sjećaju se i u Poljskoj.
- Srela sam jedno ljeto poslije toga, poljsku obitelj koja je bila na plaži kad mi se sve to dogodilo. Sjećaju se svega. I oni zahvaljuju Bogu što sam živa. Pitali su me slavim sad drugi rođendan. Pa naravno da slavim – govori i nastavlja:
- No osim toga, moj život se nije puno promijenio. Drago mi je zbog ovog iskustva, ono je produbilo moju vjeru, ali i dalje sam obična umirovljenica. Vesele me plivanje i šetnje. Suprug je ribolovac pa često odemo u ribičiju. Nastojimo voditi sasvim normalan život. Samo što me sad svi opominju. Čim otplivam malo dalje, galame na mene. I uvijek su nekako blizu mene, kao slučajno. Nekad me to živcira, ali zaista im moram biti zahvalna. I njima, ali i svim mojim sumještanima koji su bili uz mene i davali mi potporu te predivnim liječnicima i sestrama koji su brinuli o meni – zaključuje Mirjana.
>>> Kraj sedmog nastavka...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
