Jesi li tijekom potresa napravio nešto što ćeš prepričavati unucima? Kako bi danas, s odmakom od više od mjesec dana ukratko sumirao doživljaje iz tog dana?
SVJEDOČANSTVA GRAĐANA
'Psovao sam potresu i htio se potući s njim, samo da stane!'
Mi smo to jutro dolazili iz vikendice prema Zagrebu, nakon što smo osjetili prvi potres, a drugi smo dočekali u autu na autoputu. Pičili smo tom cestom prema zapadu grada kao da nas goni Godzilla, a u isto vrijeme je preko telefona bilo nestvarno čuti vrištanje ostatka obitelji 'aaaa evo ga opet aaaaaa', kada je drugi put zatreslo.
Ulazili smo u grad, prolazili Alejom Bologne, a kolona auta išla je u drugom smjeru, bježali su kao u filmu... Mi smo valjda jedini išli prema centru, moje je osobno iskustvo tog 'potresnog' jutra. Nije kao iz nekog hororca, ali je moje.
Znala sam da nikome nije bilo lako tog dana i da ovakvih priča ima koliko i stanovnika Zagreba, što je preko 800.000, okolicu da i ne spominjem. Sljedeći korak bio je javiti se svojim prijateljima i poznanicima da mi prepričaju kako im je izgledao taj dan, a obratila sam se i ostalim sugrađanima u Facebook grupi 'Potres u Zagrebu - Svi mi u centru', i to s pitanjem 'Human of Zagreb, gdje si ti bio 22.3.2020.?'
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:57
Jesi li bio van Zagreba, u gradu? Jesi li bio budan, šetao psa, kuhao si kavu, spavao dok je treslo ili prespavao potres? Možda si taman bio na WC-u? Jesi li izašao van nakon prvog podrhtavanja ili ostao u stanu/kući jer nisi tako strašljiv? Što si uspio uzeti sa sobom istrčavajući van? Jesi li se skrivao po vani do navečer i kada si iduće uspio zaspati? Kako si smirio sebe, a kako ostale ukućane, djecu? Jesi li napravio nešto neuobičajeno što ćeš prepričavati unucima, osim što je situacija sama po sebi izvanredna i neuobičajena? Kako bi danas, s odmakom od više od mjesec dana ukratko sumirao doživljaje iz tog dana?, postavila sam im pregršt pitanja, realno ne očekujući da će htjeti ponovno 'soliti rane'.
Tek s nekim vremenskim odmakom vidim da ovakva vrsta 'emotivne terapije' nekim Zagrepčanima treba jer mi ih se javio popriličan broj. Čini se kako im je prijeko potrebno da imaju kome prepričati u svoje strahove i impresije tog jutra, pošto se pred obitelji i djecom 'prave' snažni. I tako su, više od mjesec dana poslije, ljudi počeli otvarati jedni drugima dušu, otvorena je i nova grupa na FB-u, isključivo za svjedočanstva građana, a mi ćemo ih, uz njihovu dozvolu, prenositi vama.
Gledajte na to kao na jednu veliku grupnu terapiju koja vas ne košta ništa, nešto što ćemo kao pisanu riječ ostaviti i sljedećim generacijama i javite nam se sa svojim iskustvima (u komentarima ispod ovog članka, na mail adresu reporter@24sata.hr ili na 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS).
Sanja Srdić Jungić s Lašćine
Potres je Sanju, kao većinu Zagrepčana, zatekao u krevetu. Prvih nekoliko sekundi, kako nam priča, nije imala pojma što se događa.
- Od prošle godine imamo mačka, ja imam jako tanak san, i otkad smo ga udomili zbog njegovih noćnih šiza spavam s čepićima u ušima. Mačak je bio jako nervozan cijelu noć, vjerojatno je predosjetio što nam se sprema, i u prvom trenu mislila sam da to on opet sumanuto skače po krevetu - priča Sanja.
Nakon par sekundi primijetila je da je ipak nešto drugo u pitanju, no trebalo joj je neko vrijeme da skine masku s oči i izvuče čepiće iz ušij. Kaže nam, da su okolnosti bile drugačije u tom roku mogla je sam već deset puta nastradati.
- Osim toga, bilo je jako ružno biti 'slijep' i 'gluh' dok se svijet oko tebe praktički ruši. Prvo svjesno što mi je palo na pamet kada sam shvatila da je u pitanju potres bilo je – ne valjda još i to. Sve ono što smo učili u školi, da se sakriješ pod štok, stol ili bilo što čvrsto isparilo je iz glave. Nastavila sam zbunjeno ležati u krevetu, uplašena kao nikad u životu, gledajući kako se police oko mene tresu - prepričava nam Sanja, dodajući da je njen suprug ipak bio nešto trezveniji od nje pa se nadvio svojim tijelom nad njeno i štitio je od ogromnih slika koje imaju iznad kreveta.
Kada se tlo mrvicu smirilo, iskočili su iz kreveta. Sanja je sam uzela mobitel i nazvala sestru, koja je bila izvan sebe jer nije uspjela dobiti njihovu mamu i brata, a onda je i Sanja uspjela dobiti i njih dvoje.
- Zgrabila sam zimsku jaknu, ljetne cipele i sunčane naočale (da, u 6 ujutro, po snijegu) te psa i u pidžami, sa suprugom i ostatkom susjeda, izletjela van iz zgrade. Mačka nismo uspjeli uzeti sa sobom jer se sakrio iza kreveta pa smo ga teška srca ostavili u stanu. Krenula sam prema maminom stanu jer mama i brat žive u jako staroj kući i bila sam strašno zabrinuta hoće li izaći iz zgrade prije no što se eventualno sruši. Jedva sam se isparkirala koliko mi se noga tresla; mislila sam da ću morati zamoliti nekog od susjeda da to napravi umjesto mene - govori Sanja.
Njezina mama nedaleko od kuće ima vrt pa su njih četvoro stajali tamo, u strahu što će se sljedeće dogoditi. Nisu morali dugo čekati – novi potres zatekao ih je baš tamo, a brat i muž skočili su prema njoj jer se tresla od straha i zagrlili ju da se osjećam sigurnije.
- Neko smo vrijeme sjedili na vrtu dok se nismo u potpunosti smrznuli, a onda kada smo vidjeli da je najgore prošlo, odlučili smo se vratiti u kuće. Mama i brat popeli su se u svoj stan, a muž i ja odlučili smo napraviti krug da vidimo štetu po kvartu. Upalili smo radio, a na njemu su počele najave kako nas točno u 8 sati očekuje još jedan potres i da svi izađemo iz kuća. U panici nisam vodila računa o tome da se potres ne može predvidjeti i histerično sam nazvala mamu da izlaze van. Zaputili smo se ponovno prema njenom stanu, utrpala sam brata i mamu u auto i onda smo s još jako puno automobila sat vremena proveli na sigurnom parkingu slušajući radio. U međuvremenu smo otišli i do Petrove bolnice kako bismo vidjeli trebaju li deke ili bilo što drugo za trudnice na hladnoći - prisjeća se ova Zagrepčanka.
U stan su se vratili za koji sat.
- Mačak je bio izvan sebe i dan danas trza se na najmanji šum. Brat je tu noć spavao u našem stanu, mama kod tete, sve dok nisu došli statičari i proglasili njihov stan relativno sigurnim, iako krovište prijeti urušavanjem. Ja sam nakon još par manjih potresa odlučila spakirati najpotrebnije stvari u ruksak da budem spremnija ako se ponovno dogodi ovako nešto pa sad u svakom slučaju tijekom sljedećeg potresa, poplave, požara ili čega god neću sjediti u vrtu u pidžami. Ruksak i dan danas stoji blizu ulaznih vrata. Mačkov transporter sada nam je isto stalno nadohvat ruke da brzinski utrpamo mačka unutra u slučaju nove elementarne nepogode. A donijela sam i još jednu 'važnu'odluku – od potresa više ne spavam s čepićima u ušima - poručila je Sanja.
Dejan Vouk s Kvatrića
Dejan nakon dugo vremena spava mirno, iako mu godina nije dobro počela.
- Nedjelja 6.23h u svojim snovima, bezbrižan, miran. U 6.24h osjetim da se žena stisnula uz mene i naglo se trzam i budim iz sna. U prvoj polovici trajanja potresa, nisam niti svjestan kaj se događa. Užasno buđenje. U drugoj polovici potresa, zapravo sam skužio da je potres, te sam se malo pridignuo. Iako je bila tutnjava, moj mozak to nije registrirao, samo sa gledao desno ormar koji se dobro njiše, te lijevo prozori koji pucketaju, u tom trenutnku 'paraliziran' promatram desno, lijevo i ne mrdam - prisjeća se Dejan.
Nije čuo ostale stvari po stanu koje padaju. U tom drugom dijelu potresa, kojeg je, kako nam priča, tada postao svjestan, počinje se svađati s njime.
- Nema psovke koju nisam izgovorio, bio sam se spreman potući s njim, samo da stane. Imao sam osjećaj da neće stati dok ne sruši pola stana. Kada je to sve prošlo, dižemo se i uzimamo nešto stvari, zatvaram plin i vodu. Zvoni mobitel, zovu starci - priča Dejan.
Kada su sišli s 4. kata zgrade koja je 1936. godište, sjeli su u auto i krenuli su prema Dejanovim roditeljima. Na putu ih je 'pogodio' drugi potres.
- Starci opet zovu. Kažem im da siđu i da mi samo kaj nismo došli. Nakon kaj sam pokupio starce, idem u njihov stan, uzimam neke njihove stvari. Sjedimo u autu i razmišljamo kako dalje. U tom trenutku udara treći put (7.41h). Odlučujemo da ostajemo u Zg, ali da idemo kod staraca jer je zgrada novija od naše (1987g), sigurnija, a i zapadni dio grada je ipak dalje od epicentra, nego stan na Kvatriću. Ulazimo u stan od staraca (negdje oko 10h) i taman udara četvrti potres. Kod staraca smo bili tjedan dana - govori nam Dejan.
Njihov stan na Kvatriću je preživio, ima oštećenja, ali u njemu se može živjeti, te je i zgrada preživila i dobila zelenu oznaku sa ograničenjima.
- Sada se nadam da je to, to za sljedećih stotinjak godina, a tada ću ga valjda dočekat spremniji - nada se ovaj Zagrepčanin.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
