Da me sad pitate kad je Uskrs morala bih to guglati. Isto vrijedi i za korizmu jer niti to ne bih znala, osim ako bih na kalendaru, nakon guglanja datuma Uskrsa, izbrojala 40 dana unazad pa da vidim kad točno počinje. Lakše je onda guglati i jedno i drugo.

Nisam odgojena u katoličkoj vjeri, ni praktičnoj ni teorijskoj, pa mi nije bitno, ne pratim kalendare ma koji oni vjere bili. Ne osuđujem, tko voli nek’ izvoli, tako i ja biram biti s ove druge strane, odnosno s ove gdje moram guglati vjernicima važne datume ili pak, da nemam društvene mreže, ne bih znala da je u tijeku korizma. Kažu, “s kim si takav si”, i tako u većini slučajeva i jest kod mene jer se nisam okružila praktičnim vjernicima pa da od njih saznam kad se odriču čokolade, cigareta ili psovanja…

Ali zato na društvenim mrežama sve gori od korizme. Kao i od prvog dvanaestog kad je sve prepuno borova, kuglica i lampica, tako i sad, svi se nečega odriču. Ili barem većina. Bez obzira na vjeru, koriste priliku da se posvete nečemu na četrdeset dana,  što god to bilo.

Početkom korizme krenuli su i molitelji ispred bolnica, mole da žene ne počine grijeh abortusa. Sad su se sjetili okupljati jer je korizma, jer je toplije vrijeme, jer nisu dugo… Nisu se sjetili moliti za djecu koja lete s balkona, kćeri koje premlaćuju i siluju vlastiti očevi, djevojke koje kompleksašima služe za demoliranje kafića… Opet oni mole da netko slučajno ne sagriješi, a grijeha oko nas k’o u priči. Na svakom koraku, kud god da se okreneš.

Da, žena sigurno pobačajem čini grijeh jer je htjela spasiti sebe i svoj život od dodatne patnje i boli. Možda je svjesna da živimo u svijetu u kojem se ni na službe ne može osloniti ne bi li zaštitile nju i njeno dijete od nasilnika pa radije bira da se to dijete ne rodi i ne pati.

Možda nema dovoljno novca da bi prehranila dijete koje je začela, ali ne želi mu sudbinu u domu za nezbrinutu djecu, da tamo dočeka punoljetnost jer sustav je takav da teško da će biti usvojeno na vrijeme, a kasnije rijetki žele veće dijete (čast izuzecima). Ta ista žena je možda ostala u drugom stanju na silu, nije si to priželjkivala niti sada niti s tom osobom, a zna da, ako je prema njoj nasilan, bit će nasilan i prema djetetu. Ako njoj sustav ne pomaže, zašto bi pomogao njenom djetetu.

U očima molitelja grijeh je jer spašava sebe i dijete od dodatne boli i patnje. Njima je samo bitno da ne pobaci, što će kasnije biti, nema veze.

Korizma je, odriču/odričete se svega i svačega, ali nisam vidjela ili pročitala da se netko odrekao guranja nosa tamo gdje mu nije mjesto? Makar samo na četrdeset dana, pa da možda, nakon korizme, prijeđe u naviku. Opet se, i u vrijeme korizme, ženama broje i kvalificiraju partneri, broje im se jajne stanice i kilogrami, opet, po ne znam koji puta, o menstruaciji i trudnoći pričaju i propovijedaju oni koji menstruaciju u životu nisu niti neće imati.

Prste u maternice “guraju” ljudi koji nisu ginekolozi, socijalne radnike komentiraju i pljuju oni koji o tome gotovo ništa ne znaju nego samo čitaju naslove u novinama. Da, ne valja sustav, ali sustav, a ne svaki socijalni radnik koji ima puno previše slučajeva na sebe jednog/jednu. Napadaju se majke jer su djeci pronašle užasne očeve, a ne napada se susjed koji nije prijavio policiji svaki put kad je čuo da ju on šamara i da vrišti od batina. Gura se nos u nečije odluke, stvaraju se sudovi i mišljenja, ali ne poduzima se gotovo ništa.

Ne, nisam ni ja bez grijeha, i ja komentiram i napadam. I ja sam okitila bor bez da mi je to išta značilo, i ja sam pljuvala socijalne radnike jer su u mom konkretnom slučaju podbacili, ali nisam gledala širu sliku jer to nisam ni mogla u dobi od 11 godina. Sada mislim drugačije, ali ne opravdavam, sustav je taj koji se treba mijenjati. Ne samo taj, skoro svaki sustav u našem društvu ne valja.

Četrdeset dana je ništa, tako bi trebalo svaki dan, u bilo koje doba godine. Zajebi koliko netko ima kila previše/premalo, i što radi sa svojim tijelom, s kim je i kako i koliko zarađuje, ali reagiraj ako čuješ nasilje i plač.

Do idućeg puta, ne sliježi ramenima kad ne treba.

Zagrljaj,

A.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.