Onaj koji je dobio izbore na Novoj pravednosti, sada je izrastao u bijelog anđela koji će samo sklopiti oči onima kojima ne može pomoći. Niti umire od želje da pokuša.
Sindikati galame, Linić se svađa, Milanović za sve optužuje HDZ, Karamarko prijeti SDP-u, država se raspada, gospodarstvo je u ponoru, Vlada je nesposobna, oporba još gora, nezaposlenost raste, narod čeka na grah satima...
A onda se u nagužvani Maksimir ušetao Ivo Josipović, poput bijelog anđela koji se na krilima naručenih anketa i uz pratnju zborova, samo na trenutak s pamučnog oblaka spustio među raju, te pred tisućama očajnih i depresivnih konstatirao kako, eto, "mnogi imaju razloga za nezadovoljstvo".
"Praznik rada obilježavamo u ozračju krize, kada mnogi nemaju priliku raditi, a dio zaposlenih ne prima plaću", besjedio je predsjednik države, onako ispeglan, nedodirljiv i neokrznut svakodnevnim mukama. A potom eteričnom lakoćom ispalio ono što prvi put čujemo : "Najvažniji je zadatak otvoriti nova radna mjesta, pokrenuti novi ciklus i potaknuti investicije".
I svi mu zapljeskaše.
A on zatim, onako ispeglan, odlebdje dalje u izgužvanu masu koja se uredno razmicala kako se na predsjedničku besprijekornu pojavu ne bi slučajno zalijepili svakodnevni problemi.
Tog prvosvibanjskog dana Josipović je izgledao poput fantazmagorije koja drastično odudara od opće histerije, galame, svađe i depresije. Dok narod bjesni, sindikati urlaju, Vlada tetura, a premijer je izgubljen, Josipović je bio iznad svega toga, kao da u rukama drži tajnu vječnog života, ali je ne želi otkriti.
Nitko mu ništa ne može i ništa ga se to ne tiče.
Tek ponekad, i to samo o važnim prigodama, spusti se među ljude i preko zalogaja besplatnog graha priopći im nešto u stilu "Bilo bi bolje da vam je bolje". Potapše ih po ramenu i otplovi dalje.
A to nije više čak ni iritantno. To je već postalo nepristojno.
Takvim svojim ponašanjem Josipović se nametnuo kao jedinstvena pojava na političkoj sceni. Kao da korača u nekoj paralelnoj stvarnosti u kojoj nema besparice i gladi, zaduženosti i ovrha, nerješivih problema i političke odgovornosti, odijeljen nevidljivom opnom koja ga dijeli od ružne svakodnevice, a da se pritom čak pretjerano ni ne trudi ostaviti drugačiji dojam.
Onaj koji je prije tri godine vikao nešto o Novoj pravednosti, a na svečanoj prisezi obećavao da se u obračunu s nepravdom "nikada neće umoriti", sada je izrastao u bijelog anđela koji svojom mirnom rukom sklapa oči onima kojima ne može pomoći. Niti umire od želje da pokuša.
Samom svojom pojavom, svojim stavom (odnosno, njegovom odsutnošću), kao i izjavama lišenima bilo kakve supstance, Josipović je uspio gotovo do karikaturalne razine dovesti sve one simbolične razlike koje dijele vladara od njegova naroda: distanciranost, nedodirljivost, neodgovornost.
U političkim okršajima on ostaje neokrznut, u njegovu pravcu ne šalju se kritike zbog stanja u zemlji, niti ikome od onih koji su satima čekali na grah pada na pamet prozvati ga zbog stanja u zemlji. Koje je gore nego kad je on zasjeo u Predsjedničke dvore.
Predsjednik ne razumije narod, niti to želi. On nije dio njega, niti će to ikada postati. Kao što se u predsjedničkoj kampanji čudio kako ljudi teško žive, tako tim istim ljudima poručuje kako bi želio da im je bolje. A ostavlja dojam da mu je potpuno svejedno.
U ovoj zemlji svatko se grčevito za nešto bori: Milanović za svoju fotelju, Karamarko za Milanovićevu fotelju, sindikati za radna mjesta, a njihovi čelnici za plaće, Crkva se bori za društveni utjecaj, braniteljske udruge za status, narod se bori za grah, obitelji za opstanak, mladi za kanadsku vizu...
A Josipović se bori samo za sebe.
Za svoj pamučni oblak, za svoj piano i svoje paunove.
I pritom očekuje da će za to biti nagrađen novim predsjedničkim mandatom. Pa tko bi mu odolio?
