Bizarno ukazanje bolesnog Milana Bandića u Skupštini

Dobro kaže Jadranka Kosor, prizor Milana Bandića s plućnom embolijom i štakama u Gradskoj skupštini "jedna od najnevjerojatnijih slika hrvatske politike".

Sigurno jedna od najbizarnijih.

Čak je i sam Bandić jutros dao prilog toj bizarnosti izjavivši pred novinarima: "Ako i umrem, napravio sam dovoljno". 

Njegova izjava izazvala je dodatnu mučninu u inače mučnom prizoru teško bolesnog gradonačelnika koji bježi iz bolničke postelje kako bi spasio svoj proračun, pa čak i pod cijenu vlastitog zdravlja. Pa i života.

Prizor Bandića u Skupštini mogao bi se po svojoj bizarnosti čak usporediti s prizorom bolesnog Franje Tuđmana na Oltaru domovine prvog studenog 1999. godine.

Naravno, nije ovo prvi puta da se Bandić diže iz kreveta: prije nekoliko mjeseci već je dan poslije operacije bruha jurio na posao, a sada još uvijek landra okolo s trostrukim lomom noge. Ništa ga ne može zaustaviti. 

Ali plućna embolija nije baš tako bezazlena.

Što je onda Milana Bandića natjeralo da riskira život i dojuri na sjednicu Gradske skupštine? 

Očaj i panika

Bio je to iskaz očaja političara koji teškim naporima pokušava spasiti i sačuvati svoju vlast u metropoli. Još više, bio je izraz panike gradonačelnika kojemu fale tri glasa za spas proračuna koji osigurava financiranje njegova političkog i klijentelističkog aparata, ali i gradskih projekata s kojima je usko povezan.

Nema sumnje, Bandić je iskoristio ovu situaciju za demonstraciju snage, kako je to činio bezbroj puta do sada. On je jači od bolesti, lomova, svih prepreka i zapreka, od leda i snijega pa sve do plućnih trombova.

Tu snagu odlučio je demonstrirati pred gradskim zastupnicima, kako ne si bi umislili kako će ga baš tako lako srušiti, ali i pred građanima Zagreba i biračima čije bi povjerenje uskoro mogao opet tražiti. Ako ga, naravno, zdravlje posluži.

Milan Bandić "ždere snijeg", pobjeđuje optužnice, probija zatvorske rešetke, a sad će svima  pokazati kako se prkosi krvnim ugrušcima. Posao mu je ispred zdravlja. Politika važnija od života.

A možda se ne radi samo o pokazivanja snage. Ovdje se radi i o samilosti.

Polomljen, ali ne slomljen

Tko može prkositi bolesnom čovjeku, tko može odbijati želje čovjeku koji danas kontemplira o svom umiranju, kako netko može odbiti dići ruku za proračun ovako požrtvovnog i polomljenog, ali ne i slomljenog gradonačelnika?

To nije baš kršćanski, zar ne?

Ako je Bandiću toliko stalo do proračuna da se dovukao do Skupštine sa štakama i pod lijekovima, tko bi mu imao srca reći ne?
I možda jest ovo "najnevjerojatnija slika hrvatske politike", ali je isto tako najslikovitiji prikaz urušavanja jedne političke karijere osobe koja svoj život odavno izjednačava s politikom. 

Očajnički i panični potezi koje je Bandić vukao proteklih godina, ulaženje u dealove i sa "crnim vragom", kupovanje glasova i naklonosti, dovršavanje Potemkinovih projekata, išli su ruku uz ruku s njegovim sve očitijim zdravstvenim propadanjem.

Kako ga je pokosila embolija, tako mu se i raspala zagrebačka koalicija.

Nema Bandića, nema projekata

I još nešto: Bandićev autokratski model upravljanja Zagrebom, gdje se sve nastojalo postaviti tako da ovisi o jednom čovjeku, doveo je do toga da se na spomen Bandićeve bolesti kod običnih građana počinju postavljati pitanja poput onoga "Tko će onda završiti rotor?".

Ako nema Bandića, nema ni njegovih projekata.

Na tome je Bandić skoro dva desetljeća gradio svoj politički opstanak u Zagrebu: na iluziji kako se bez njega ništa ne može obaviti, kako je nezamjenjiv i nesmjenjiv, a sada bogami i - besmrtan.

"Pa ja da sutra umrem napravio sam dovoljno", kaže Bandić. "Dragi Bog me može uzeti sutra".

I stoga bi, vjeruje on, najbolje bilo da se danas prihvati njegov proračun.

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.