Ako je Čobanković već trebao biti nagrađen za svjedočenje u aferi Planinska, trebao je sam otići u Uskok i priznati. A ne tek onda kad je afera već provaljena
Odsad će ovo biti poznato kao Čobankovićev paradoks.
Kao ministar, Petar Čobanković trebao je u Vladi raditi za opće dobro. Trebala mu je to biti nagrada, ali i privilegija da može na ministarskom mjestu pomoći ljudima u svom resoru i čitavom društvu. Umjesto toga, on je sudjelovao u pljački koja je državni proračun oštetila za 38 milijuna kuna.
Za to je osuđen na godinu dana zatvora.
Dva sata dnevno za raju
Ali nije otišao na izdržavanje kazne. Nagodio se s Uskokom da u zamjenu za pokajničko svjedočenje i priznanje krivnje zatvor zamijeni dobrotvornim radom, i to u trajanju od dva sata dnevno.
I tako, umjesto da ispašta zbog pljačke u aferi Planinska, Čobanković će raditi za opće dobro, isto ono opće dobro za koje nije radio kao ministar. Ne zvuči li to kao paradoks?
Ovaj bivši ministar poljoprivrede i visoki dužnosnik HDZ-a duboko je pogođen svojom sudbinom, pa čak i izjavljuje kako "nije zadovoljan što mu se to dogodilo". Koje? To što je držao ljestve Ivi Sanaderu? To što je oštetio državni proračun? Ili to što su ga na kraju otkrili?
On je taj koji bi na kraju trebao biti zadovoljan. Neće ići u zatvor nego na dobrotvorni rad. Nezadovoljni bi trebali biti hrvatski građani koji iz Čobankovićeva slučaja mogu izvući nekoliko pouka.
Pet zlatnih pravila za slabiće u politici
Prvo, ne ustručavaj se krasti po naredbi svog pretpostavljenog.
Drugo, pokušaj to dobro naplatiti kroz političko napredovanje i ostale privilegije.
Treće, šuti dok te ne otkriju.
Četvrto, kad te otkriju, sve svali na svog pretpostavljenog.
Peto, ne zaboravi spomenuti da ti je zbog svega užasno žao.
Budi slabić na više razina: budi slabić pred Sanaderom kojem nisi mogao reći ne, budi slabić pred istražiteljima Uskoka kojima ćeš istresti dušu, budi slabić pred građanima za čije ćeš dobro raditi tek po kazni.
Ako je Čobanković već trebao biti nagrađen za svoje svjedočenje u aferi Planinska, onda se to trebalo dogoditi tako da je samoinicijativno otišao u Uskok i sve priznao. A ne kad je afera već provaljena.
Da je Čobanković Sanaderu rekao ne, kao što sad žali da to nije učinio, da su ga odbili Fiolić, Polančec, Kirin i ostali, korupcionaški pohod možda mu ne bi bio skroz onemogućen, ali svakako bi bio otežan
Ovako, Ivo Sanader ispao je glavni krivac u ovoj i hrpi drugih afera koje mu se kao premijeru stavljaju na teret. Međutim, svakome je jasno da bez ovakvih slabića i karijerista kao što je Čobanković ništa od toga ne bi mogao provesti. Da mu je Čobanković rekao ne, kao što sad žali da to nije učinio, da su ga odbili Fiolić, Polančec, Kirin i ostali, korupcionaški pohod možda mu ne bi bio skroz onemogućen, ali svakako bi bio otežan.
Naime, takvi režimi ne temelje se na diktatorskoj moći, već na podaničkoj nemoći. Onda samo diktator zaglavi u zatvoru, dok njegovi tihi pomagači budu nagrađeni. I to baš radom za opće dobro.
Samo Čobanković zna zašto nije odbio Sanadera kad je mogao. Ali strah od premijerova gnjeva zasigurno nije bio jedni razlog. U njegovu rezoniranju veliku ulogu igrala je i proračunatost, briga za egzistenciju u partitokratskom društvu, strah od gubitka stečenih pozicija i privilegija.
Sad ispada da je Čobanković bio žrtva
"Dogodilo mi se to što mi se dogodilo", plače danas bivši ministar, kao da je bila riječ o višoj sili, elementarnoj nepogodi ili nedajbože, prometnoj nesreći sa smrtnom posljedicom.
Ali bila je to svjesna odluka punoljetnog muškarca, Vladina ministra, političkog dužnosnika. Imao je vremena razmisliti i odbiti sudjelovanje u kriminalnom aktu. Nije mu to iznenada palo na glavu. Stigao se na vrijeme izmaknuti.
Ali ako se već on nije želio izmaknuti, onda država nije imala razloga zbog toga ga nagraditi. Nije smjela pokazati razumijevanje, a još manje sućut. Jer upravo je Petra Čobankovića trebala istaknuti kao ključni kotačić Sanaderova korupcijskog mehanizma i iskoristiti kao primjer svim ostalim ministrima koji se u budućnosti budu skrivali u debeloj diktatorovoj sjeni, plačući, kukajući i kajući se zbog svoje nesmotrenosti.
Ako ništa drugo, Čobankovićev slučaj poslužio nam je da izvučemo jedan značajan zaključak: u ovoj zemlji političari mogu raditi za opće dobro samo po kazni. I možda im je upravo to najveća kazna.
