Predsjednica je izjavila da bi i ona "rado kupila novi Mercedes, ali da onda ne bi imala za hranu i druge potrebe". Time je htjela pokazati solidarnost, ali i ilustrirati zašto smo kupili stare zrakoplove od Izraela
Država propada, a ni Kolinda si ne može kupiti novi Mercedes...
Teško ćemo zaboraviti onaj slavni ispad Zorana Milanovića kad je kao premijer obilazio poplavljena područja u Gunji i na jadikovku jedne žene da joj je voda odnijela sve, kuću, stoku, plodnu zemlju, odgovorio kako je on totalno razumije jer, eto "i njemu je jednom pukla cijev u stanu".
Tako je otprilike zvučala Kolinda Grabar Kitarović kad je objašnjavala zašto Hrvatska kupuje stare izraelske zrakoplove F16, umjesto novih švedskih ili američkih borbenih aviona.
Kako bi bolje ilustrirala logiku prema kojoj se ne mogu potrošiti novci koje nemamo na zrakoplove ako nam trebaju za obrazovanje, socijalna pitanja i sve ostalo, predsjednica je rekla ovo: "Ja bih najradije kupila novi Mercedes, ali onda si ne mogu priuštiti ni hranu ni mnoge druge stvari".
Skoro ispada da je predsjednica Republike socijalni slučaj.
Sanja o novom Mercedesu, ali ipak su joj "hrana i mnoge druge stvari" primarnije od luksuznog automobila.
Stegnimo remen
To bi valjda trebalo utješiti hrvatske građane, ali i podučiti ih kako se upravlja kućnim budžetom. I tko zna, možda je to bila i skrivena poruka šefici udruge Blokiranih koja je baš nedavno u Večernjem listu otkrila porijeklo svog astronomskog duga: zaduživala se za gradnju stanova, mešetarila dionicama, dizala kredite "s bandere" kako bi školovala djecu u inozemstvu, a onda se prezadužila i bankrotirala.
Pa sad traži državu da je spašava.
Uglavnom, Kolinda sanja o Mercedesu, ali eto, ne može si ga priuštiti, bez obzira na prijavljenu ušteđevinu na imovinskoj kartici od 170 tisuća eura. I to je, naravno, njezin izbor i odluka, nismo mi ovdje da kopamo po njezinom budžetu.
Predsjednica je samo htjela pokazati svom narodu da je i ona spremna žrtvovati dio vlastite ugode kako bi se posvetila nužnim potrebama.
Kao što je rekla i za aktualnu kupovinu aviona, "moramo biti racionalni, moraju se sagledati sve prednosti i nedostaci i u tom okviru donijeti najbolja moguća i najracionalnija odluka".
Strateško partnerstvo ministra Krstičevića
I tako, Hrvatska nabavlja stare avione od Izraela za pola milijarde dolara jer je to ono što si trenutno može priuštiti, a slučajno je u to"strateško partnerstvo" uključena bivša tvrtka Damira Krstičevića kao i bivše tvrtke njegovih savjetnika.
Hrvatska ne nabavlja "novi Mercedes", već uzima polovnu robu koja bi joj trebala poslužiti do daljnjega. Jer, zaštita hrvatskog neba je jednako važna kao i obrazovanje, socijalna skrb i ostale stvari.
Vjerojatno je stvar u prioritetima. Dok je zdravstvo u kolapsu i u dugu od osam milijardi kuna, dok nam prijeti demografska katastrofa, obrazovanje je na samom dnu, mirovinski sustav na koljenima, a ljudi bježe iz države u potrazi za bilo kakvim poslom, Hrvatska se pravda da ne može u takvoj situaciji kupiti "novi Mercedes", pa stoga uzima rashodovanu izraelsku robu za koju i sami piloti govore da je promašena nabavka.
Ima ona limuzinu, državnu
Sva sreća da predsjednici u ovom trenutku, a možda ni u narednih sedam godina, neće biti potreban novi Mercedes s obzirom da će se voziti u državnoj limuzini s Pantovčaka, dok će ljudi grcati u auto, stambenim i drugim kreditima, strepiti za posao i porezima krcati državnu blagajnu.
Ono što je još zanimljivo u cijeloj priči jest činjenica da je Plenkovićeva vlada uspjela u samo godinu dana izgurati cijeli proces nabavke vojnih zrakoplova, iako u tom istom periodu nije mogla učiniti ništa više na reformi obrazovanja, na spašavanju zdravstva, na podizanju gospodarstva i popravljanju životnog standarda.
Ministru Krstičeviću žurilo se u nabavku baš izraelskih zrakoplova, kao što se Vladi i predsjednici nije žurilo u spašavanje države i podizanje standarda hrvatskih građana.
Sad smo zapeli s predsjednicom koja si ne može priuštiti novi Mercedes, s polovnim avionima i državom na rubu raspada.
To je valjda to famozno Zajedništvo.
Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.