Volim ljeto

Godina je pri kraju i fakat ne znam kad je prije završilo ljeto. Kao da je prekjučer bilo kada je bilo ozbiljno prevruće, kad smo se znojili i ispijali na litre hladnog pića.

Volim ljeto.

Volim onaj trenutak kad krenem s posla negdje oko četiri poslije podne pa sjednem u auto koji je cijeli dan bio na užarenom suncu. 
Ima li štogod ljepše nego sjesti u auto na čijem termometru brojke pokazuju 44 stupnja. 44 pakleno vrućih celzijevaca u autu crne boje. Milina. Primiš volan i dobiješ instant opekline na prstima. Spustiš prozor, laktom se nasloniš na vrata, ali zaboraviš bolnu činjenicu da je auto vruć za popizdit. Pa malo plačeš jer si se opekao, ali voliš i taj trenutak. Jer je ljeto. I ideš doma. 

To je taj trenutak. I uzalud klima u autu kad uz najbolju volju klima taj isti auto ne može rashladit' do Svete Nedelje, a kad prođeš Svetu Nedelju eto te i doma. Ušvican od glave do pete. Osjećaš se k'o odojak ili janje na ražnju. Onih prvih pola sata vrtnje, kad životinja još nema boje, ali je onak' fino oznojena. Katastrofa.

U trenutku kad ulaziš u svoju ulicu, temperatura u autu je arktičkih 32. U pola sata uspjela je pasti za 12 stupnjeva. Brutalno. Znojan si toliko da košulju možeš cijediti, a i bokse je potrebno presvući jer su i one mokre. To je svakodnevni folklor u ljetnim mjesecima. Znojan do gaća.
Volim ljeto. 

Nema veze što se opet repriziraju jer Mućke mogu uvijek gledati. Isto kao i Najluđi Božić s Chevy Chaseom. 
To je taj ljetni laid back osjećaj zbog kojeg volim ljeto. I zbog roštilja i sladoleda od pistacije i lješnjaka. 

O rijetkim vožnjama tramvajem usred ljeta da ne govorim – ta fuzija onih kojih znaju čemu služi voda i dezić i onih kojima su iste te dvije stvari znanstvena fantastika je genijalna. Za mučninu u želucu genijalna, ali ljeto je. 

Ma kakav Vivaldi i četiri godišnja doba

Svaka čast Vivaldiju i njegovom remek djelu. Zaista cijenim trud koji je uložio u skladanje svake note i svakog stavka, ali ja ne mogu voljeti sva godišnja doba podjednako. Niti slučajno, ali očito moraš biti malo pomaknut kako bi mogao stvarati takva maestralna djela. Tanka je linija između genijalca i luđaka. 

Vivaldi je to bio. Pomaknut mislim. Između ostalog i svećenik, ali je bio grintav. 

Mršav, krhak, boležljiv…bolovao od astme. I svećenik. Čovjek se zaredio s 25 godina i prema nekim pričama usred mise je ostajao bez daha zbog boleštine pa je često prekidao misu i odlazio u sakristiju da se malo dobije. Sigurno je to bilo u jesensko i zimsko doba.

U drugim mu je pak prilikama usred mise na pamet došla neka fuga pa je opet prekinuo misu i odlazio zapisati note. Mislim na glazbenu fugu, ne na onu između pločica. 

Pa su mu u nekom trenutku zahvalili i rekli game over. 

U doba inkvizicije na takve stvari se nije baš gledalo blagonaklono pa su mu rekli neka ide u miru. 

Ali nije mu dao vrag mira. Ok, možda spominjanje vraga uz svećenika koji je dobio otkaz i nije najkorektnije, ali…mogu i ja (po)griješiti. 

Čovjek se počeo baviti glazbom i skladao je četiri godišnja doba. Nije mu bilo dovoljno samo proljeće ili ljeto koja su by the way baš super godišnja doba. 

Ne. Morao je frajer još skladati i jesen i zimu.

Ako nisi, ja jesam. Ne u sva godišnja doba, ali jesam svaku jesen i svaku zimu. I upravo zbog toga gajim do neslućenih granica razvijeni animozitet prema jeseni i zimi. Zbog boleština. Nisam samo ja bolestan. I drugi su bolesni. Začepljenih noseva, bolnih grla, šmrkljavi…nervozni. To je jedan i jedini razlog zašto ne volim jesen i zimu. 

Sve ostale #instagram objave tipa boje jeseni, blagdani, kuhano vino, adventi, miris božićnih kolača, pokloni, snijeg – sve to volim jer to je baš „hešteg“. 

Boleštine nisu „hešteg“. 

Boleštine su fuj, fuj i još 170256 (slovima: stosedamdesettisućadvijestotineipedesetišest) puta fuj. Zaje*i #. 

Kako sam postao kenjkavi grintavac

I stigla je jesen. Ista ta jesen kojoj se zbog boleština veselim k'o što se veseliš kad ti rikne centralno usred zime. Veselim se jeseni k'o što se veselim sjedenju na zubarskom stolcu. Zvuk zubarske bušilice… Probaj ga se sjetiti. Jesi? Ne znaš koja je gora, ona finija ili ona grublja. Ta i realno boli više… Uf. 

Ok. Toliko volim bit' bolestan. 

Veselim se jeseni k'o današnjem ponedjeljku. Da, znam da je četvrtak, ali trenutku dok ovo pišem je ponedjeljak. Sinoć sam kasno došao s puta i u zadnjih šest dana sam napravio nekih dvije tisuće kilometara što izvan Hrvatske, što po njoj. I sad kad si malo bolje razmislim nemam uopće pojma kako sam se jučer dovezao doma. Na rezervi, ne onoj koja se tiče preskupog goriva, već na rezervi energije, ali nije bed kad radiš posao koji voliš i kad surađuješ sa super ljudima. Onda nije bed.

Nije ni bed kad dođeš doma u nedjelju navečer, legneš u krevet i spavaš k'o beba. E to tek nije bed. U svom krevetu, na svom jastuku. Pored tebe bolja polovica, a vani pada kiša u tako ujednačenom ritmu koji te uspava u roku od mikro sekunde. I čuješ ju kako pada negdje u podsvijesti cijelu noć. Doma si. Totalni zen. 

I mala digresija, hvala Dijana na onom nečem što se rasklapa, a što ljeti štiti od pretjeranog zagrijavanja auta. Sjenilo za sunce/protiv sunca/za auto.

Whatever. Hvala Dijana na tome jer mi je upravo to danas poslužilo da dođem na posao suh, a ne mokrih hlača i gaća. 
E to je bed. I točno toliko volim jesensko-zimske bolesti. K'o prekjučerašnji ponedjeljak ujutro. 

Kad se razbolim vrlo brzo postajem Grinch. I te dane kad sam bolestan sam u totalnoj komi. Baš sam nikakav, a gospoja kad je bolesna – je*ote, ne mo'š vjerovat. Luda k'o šiba.  

Ja: kilavljenje i cvilež

Ovo moje pretjerano cviljenje možda i djeluje k'o da sam hiperosjetljiv, nedovoljno macho, ali tako je kako je. Pa nek' sam sto puta papak. Bedara je u tome što imam problema sa sinusima. Dugogodišnjih i kako bi rekli liječnici – kroničnih. Jednom sam već bio na operaciji (hvala Kiki), ali moram još jednom (hvala unaprijed Iva). I kad krenu jesenje kiše i prvi zimski minusi – ja sam u komi. Prije svega jer me glava zbog vražjih sinusa boli nestvarno jako. Gutam Neofene k'o Tic-tac bonkase, svaki dan… Najnevolim začepljen nos. Taj osjećaj začepljenja me ubija u pojam. I ne znam otkud i kako se količina svega toga nalazi u nosu. Maramice trošim k'o da sam na normi. 

Otkud? Dokad?

Ne znam kako vi, ali ja točno znam kada ću biti bolestan i to nekoliko dana unaprijed. Osjećam bolest, mučkog provokatora kako me lagano preuzima. Onak', klasični simptomi, malo sam si pretjerano umoran, nervozan i nije mi do ničega. Jednostavno nisam „in the mood“. 

Dan prije boleštine maltretiram gospoju s činjenicom kak' ću bit' bolestan i kak' to nije dobro. I da kaj ću sad? I da ću bit' bolestan. 
I kak' imam osjećaj da ću sutra zaleć… i da ne bude dobro. 

36,2 – 36,3 – 36,4 – 36,2 – 35,4 (je*i ga, nisam dobro mjerio pa mjerim ponovno) – 36,1 fu*k. Nema je. Uspijem u jednom trenu natjerat' na 36,7, ali i dalje je nema.

A ja umirem.

Sve me boli, trese me groznica, na sebe stavljam drugu deku, pijem treći po redu vrč čaja – u komi sam. Samo nakupina koja leži u dnevnom boravku i zapomaže. I ide na živce ostalim ukućanima. Koji god dio tijela da pomaknem boli, kao da me noževima bodu. Proklinjem život, sudbinu, boleštinu. 36,6. Ajme meni nije mi dobro, ajme meni ovo (ni)je san. 

Pa dobro jel' može netko pozvat hitnu

Kalkuliram u glavi koliko dana ću sad morati ležati jer u uredu je baš gužva i ne mogu si priuštiti bolovanje. Ne mogu…ima more stvari za riješiti. Gužva je. 

A mene boli…sinusi, glava, mišići, kosa, nokti…ma sve me boli.

36,65 – zovem gospoju neka hitno skokne do ljekarne po lijek – i to po duplo pakiranje jer mi jedan paket sigurno neće biti dovoljan. Kurim 36,65 i situacija je krajnje ozbiljna i vrijeme je za poduzimanje ozbiljnih mjera. 

U tom trenutku se gubim i zaspim jer me boleština preuzela.

Osjećam kako me gospoja budi jer hrčem… Očito 50 decibela preglasno. Cure mi se smiju. Sprdaju se. Sprdaju me u trenutcima kad mi je najteže. Sram ih bilo.

U panici uzimam toplomjer i opet mjerim temperaturu jer mi nije dobro. Osjećam to u cijelom tijelu.
37,1. 

Aha – jesam vam rekao da imam temperaturu. 

Ne mogu ništa i samo bespomoćno ležim. Mala prolijeva čitav vrč s čajem na svijetlosivi tepih, ruši zdjelu s mandarinama i skače po meni. Ja ne reagiram, a boli me. Ne mogu jer imam visoku temperaturu. Ozbiljno visoku temperaturu. 

Nemam snage…tek nekako uz nadljudske napore izustim gospojino ime…koja dolazi i spašava čitavu stvar. Čisti svinjac koji je mala napravila, guli mi mandarine i još me dodatno pokriva. U ruke mi gura otopljeni lijek. 

Molim ju nek' me vozi na hitnu, a ona odbija uz smiješak. I ona me sprda, a ja razmišljam o oporuci. Čekam još da dođu curke iz škole – da ih vidim malo jer imam osjećaj kao da sutrašnji dan za mene ne postoji. 

Medicina malo pomaže, bolje mi je i visoka temperatura je konačno pala. Mogu sjest', ali počinjem kašljati… Onaj dosadni, bolni, suhi kašalj…koji ne prestaje…uz svako kašljanje bol do pola prsnog koša.

Dolazi večer. Kuća postaje tiha…svi spavaju…ja ležim u boravku s nekoliko jastuka ispod glave jer je tako lakše. Muči me kašalj pa buljim u televizor. I tein iz čaja radi svoje – budan sam da budniji ne mogu bit. I još sam ga manijak popio točno toliko da svakih deset minuta moram na WC. Juuuupiiiiii.

I ta agonija traje nekoliko teških i mučnih dana, ali prođe u nekom trenutku. Svaka minuta do ozdravljenja traje satima, ali prođe. 

Ona: Superwoman na Red bullu i guarani

Tješi me to što su znanstvenici konačno dokazali da muškarci teže podnose prehladu/virozu/grupu nego žene. Eto, i znanstveno je dokazano. Mi se više patimo za razliku od nježnijeg spola. Ženama je to luk i voda. Kamilica. One su zmajevi.

Bila je i gospoja bolesna. I to nekih tjedan dana prije mene. Sto posto sam siguran da sam od nje i dobio boleštinu. Hvala gospojo.
Ona je dan prije samo rekla – nekaj me grebe u grlu. Onako, usput. 

I tu je priči bio kraj.

Imala je temperaturu i to višu od moje. Znači ozbiljnu.

U te dane boleštine svaki dan je išla na posao, od toga dva dana odlazila ranije ili dolazila kasnije jer je mijenjala kolegicu. Jedan dan je po povratku s posla svratila u dućan. Donijela u kuću paket mlijeka, nekoliko kilograma voća, na ramenu aktovka, a u rukama nekoliko vrećica s namirnicama. 

Ja sam se ponudio i skuhao joj čaj. Vidim da je žena bolesna. Ne treba – ja ću, poklopila me u četiri riječi. 

Razvrstala je bijeli, šareni i crni veš te oprala dvije mašine. I objesila taj isti veš. 

Onda je uz seriju peglala. Mašinu bijelog i mašinu šarenog od prije dva dana, a u za vrijeme reklama je odlazila u kuhinju i usput stavila kuhati bolonjez za sutra i napravila kuglof maloj za školu drugi dan jer obilježavaju dan kruha. I to onaj komplicirani. Po Mirjaninom receptu.

Poslije je još pomogla maloj oko zadaće iz geografije i otišla na roditeljski. Kad se vratila na brzaka je usisala i pofriškala kupaonu.
Oprala je i podove i glavinjala po kući k'o mala kad poskrivećki mazne pola čokolade pa je hipearktivna. Pa dobro gospojo – na čemu si ti?

Drugi dan joj je bilo još i gore, ali…

Odradila je i svoju smjenu i još dio druge. Istu količinu kućanskih poslova, ali je nekako negdje, ne znam na koju foru i kako – skoknula i do Zagreba i kupila mi neke stvari o kojima smo pričali prije par tjedana. 

Poslije je još pisala pripreme za posao do ne znam koliko sati navečer i ispravila dva razreda testova. Nekim čudom na štednjaku se materijalizirao i ručak za drugi dan. Grašak s noklicama i faširani šnicli. Ma halo?!? Pa kak?

I treći dan je bila zdrava. K'o da nikada ništa nije bilo. Mojoj zbunjenosti i dalje nema kraja. I svaki put je tako.

Ženama viroza fakat nije problem i odvale to k'o od šale. Dok kažeš – šmrklj i šmrklj unatrag (ljkrmš) – zdrave su k'o dren. 
I zato žene svaka čast na tome, skidam kapu, respect – i hvala što nas muške trpite u tim danima bolesti. Kilave i grintave. Takvi smo kakvi smo, ali vaši smo. 

Kad nas „odbedinate“ – uzmite odmor. Mali break uvijek dobro dođe.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru:

Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.