Da možemo, darovali bismo vam naša pluća, ali i ona su izmrcvarena. Dali bismo vam i naša srca, ali ona već odavno kucaju s vama. Dali bismo vam naše lude glave, ali vaše su još luđe...
Znate, mi smo iz Indije i nikad prije nismo čuli za Hrvatsku, ali..., govorili su gospođa i njezin suprug koje smo slučajno susreli na ulicama Moskve.
Nisu dovršili rečenicu. Odjedanput, krenule su suze. Onako, iskrene. One koje je nemoguće “fejkati”.
- Molit ćemo se za vas u finalu. Moliti da vam da snagu. Dragi naši prijatelji, Shubh Kaamnaayein... Ovo posljednje znači - sretno.
A snage... Hm, noge odavno ne slušaju, ali one ovdje nisu ni važne. Važno je srce. A ono je kao Mount Everest. Jer kad su kapetan Luka Modrić i društvo bili na koljenima, odbačeni od vlastite države, otuđeni od publike, odbijali su se predati. Jednako kao što su se odbijali predati i u trenucima dok su hvatali dah u ruskim produžecima i izgledali kao da će se srušiti. Oni su trčali i trčali. I otrčali tamo gdje ni jedna generacija nije bila. Otrčali su u povijest. Jer kad kao dijete počinjete udarati loptu, igrati nogomet, ne počinjete zbog novca. Ma kakvi, igrate ga zato da biste jednoga dana zaigrali, recimo, u finalu Svjetskog prvenstva. Da biste, recimo, na dan najveće nogometne utakmice na svijetu hodali hodnicima u kojima odzvanjaju koraci Pelea, Garrinche, Maradone, Zidanea... Jer u te hodnike, ma gdje oni bili, ugrađeni su strast, ljubav, patnja i muka. A vi ste, Hrvatski Nogometni Heroji, sve to prošli kako biste stigli do ovdje. Do besmrtnosti.
I zato, kad danas budete stajali u tim hodnicima, shvatite da niste sami. Da, dobro, shvatili ste to već ovih posljednjih dana, čarobnih dana, ali nemojte ni na trenutak zaboraviti da s vama igramo i mi, nas četiri i nešto milijuna. Da možemo, darovali bismo vam naša pluća, ali i ona su izmrcvarena. Dali bismo vam i naša srca, ali ona već odavno kucaju s vama. Dali bismo vam naše lude glave, ali vaše su još luđe. I ponosne su što vas imamo. Ništa vam ne možemo dati što već nemate, osim možda savjeta. Nemojte iz glave otjerati onog ludog dječaka koji je prvi put pojurio za loptom u nadi da će jednog dana za svoju zemlju igrati finale SP-a. U nadi da će jednom u rukama držati pokal koji sanja svaki dječak koji jednom udari loptu. Od toga nema ljepšeg osjećaja. Izađite i uživajte. Kako god završilo, za nas ste pobjednici.
U nedostatku riječi za nas postoji samo jedan osjećaj - ponos. Na sve ono što ste napravili, na silne kilometre koje ste pretrčali, nakon kojih bi i najveći maratonci odustali. Vi niste. Čak i kad je tijelo reklo: ‘Gazda, stani’, vi niste stali. I zato duboko u duši, nekako se nadamo, vjerujemo da ćete za sve ovo biti nagrađeni. I otputovati u besmrtnost, a mi... Tko zna, gdje ćemo mi, valjda u nekom jarku, parku, klupi... I zato, ako vas netko pita kako će danas završiti finale, kažite mu - zapravo nam je sasvim svejedno. Svejedno hoće li Hrvatska pobijediti ili Francuska izgubiti.
