Hrvatska propada, a političari guraju glavu u pijesak...

Hrvatska je u zadnjih četvrt stoljeća izgubila milijun stanovnika, a svi se prave da je sve u redu i da će se sve riješiti samo od sebe. Hoće, ali ne tako kako misle. Ovo društvo, njegova politika i ekonomija, imaju niz konstrukcijskih grešaka. Nitko se, međutim, ne trudi ispraviti ih, a zadnji čavao u lijes hrvatskih nada u promjene zabio je nedavno Zoran Milanović, u slobodno vrijeme predsjednik Republike.

On je konstatirao kako će županije i općine ostati uglavnom takve kakve jesu, dodajući usput kako bi regionalizacija bila uvod u dezintegraciju zemlje. To je iz više razloga neodrživa tvrdnja. Prvi razlog, kako je naveo jedan profesor, leži u činjenici da regije nismo iskušali nikad do sad, pa nije jasno čime predsjednik dokazuje da bi one razjedinile zemlju.

Iskustvo pokazuje drugo: neke županije, u kojima se njeguju radna i druge etike napreduju, dok neke u kojima vlada partijnost, dogovori i namještaljke u svemu, propadaju.

Imotska krajina će se u dogledno vrijeme isprazniti, kao i Lika, Zagora, Slavonija, Kordun, Banovina. Pola stanovnika tih županija već je, u mislima ili stvarno, na Zapadu. To nije slika jedinstva - to je dezintegracija! Bez promjena, procesi depopulacije, rasprodaje imovine, pogona i zemlje, će se nastaviti.

Ako čelni ljudi kažu da je u tom smislu nerealno očekivati promjene, onda je jasno da oni sebe doživljavaju kao stečajne upravitelje prostora kojemu teče odjavna špica. Nije, dakako, riječ o nečemu što će se dogoditi za godinu, dvije, tri ili pet godina, ali tri ili četiri desetljeća u životu naroda nisu tako puno.

Ovdje zvoni zvono svima nama - a oni u toj zvonjavi vide muziku. Jer njima je dobro - s visokim plaćama, sigurnim perspektivama, i još pozamašnim resursima kojima upravljaju, njima se doista ne piše ništa loše. Zašto bi nešto mijenjali? Kako kaže stara dosjetka iz socijalizma - alaj volim ovaj režim, pare idu, a ja ležim. I oni leže, pare idu - samo, zaboravili su na propadanje.