Prije četiri godine Kukuriku koalicija krenula je na izbore iz otmjenog restorana, uz sushi, sashimi i fina vina. Na ove je izbore krenula iz hladnog tvorničkog pogona.
Nema više luksuznih restorana i gastronomskih tura, skupe klope, luksuziranja i poziranja. Nema više sushija i sashimija, kao ni učenih rasprava ide li uz njih pivo ili bijelo vino. Nema više gurmana i sommeliera.
Sada nas čeka rintanje po industrijskim pogonima, šarafljenje i tokarenje, mesni naresci i kalendari na garderobnim ormarićima.
Ako je prije četiri godine Kukuriku koalicija dobila je naziv po poznatom restoranu u kojem je SDP s partnerima sklopio predizborni savez, bilo bi onda posve logično da se jučer predstavljena koalicija nazove Intercom koalicija, po varaždinskoj tvrtki u čijim je pogonima potpisan zajednički izlazak na izbore.
Prije četiri godine, u situaciji koja je možda bila čak i dramatičnija nego ova danas, Zoran Milanović i njegovi partneri nudili su neku drugu sliku Hrvatske.
Punom parom
Nudili su kratke hlače, zadovoljne osmijehe, zamagljene čaše perfektno ohlađena vina, tunu na japanski ili ribu na gradelama... Uz subliminalnu poruku da i nas sve to čeka nakon što Milanović, Čačić i ekipa ispune sva svoja obećanja iz Plana 21.
A evo, nakon četiri godine mukotrpnog pada, mahnitog zaduživanja, iznevjerenih obećanja, lutanja i raspadanja, međusobnog svađanja i gubitka kompasa, jučer smo dobili novu koaliciju. Sklopljenu u socrealističkom okružju industrijskog pogona, plavih kuta i masnih ruku. Bez one profinjene atmosfere luksuza i nimalo profinjenog daha snobizma.
Pa ako već Intercom koalicija zvuči rogobatno, možda bi koaliciji najbolje sjeo naziv "Punom parom". Po staroj dramskoj seriji koju HTV upravo ovih dana reprizira na svom Trećem programu.
Ne samo da bi se taj naziv dobro poklopio sa sloganom "Hrvatska raste" - kad je već nedostižan slogan "Hrvatska radi" iz serije Kuća karata - već i sama scenografija s jučerašnjeg događaja podsjeća na već gotovo zaboravljenu tvorničku atmosferu.
Fale samo parole po zidovima i petogodišnji plan.
Promjena paradigme
Uglavnom, jučer se u Varaždinu dogodila tektonska promjena marketinške paradigme ove vlasti. Iz luksuznog restorana SDP, HNS, Laburisti, Umirovljenici i partneri uronili su u industrijski pogon.
Jasno, da se Milanovića i Vesnu Pusić to pitalo, možda bi oni imali neke druge ideje, oni su ipak ljudi otmjenih salona i finih restorana, ali zato je Nensi Tirelli napokon mogla svoju Stranku rada gurnuti u prostor gdje se još uvijek u ovoj zemlji nešto proizvodi, dok je umirovljenik Silvano Hrelja mogao evocirati uspomene na samoupravljanje.
A američki savjetnik je mogao zaraditi plaću. Makar plagirajući britanske laburiste.
Tako smo, u samo četiri godine, prešli dug i trnovit put od restoranske koalicije koja je uz sushi i sashimi garantirala posao, rast, blagostanje i uspjeh, kroz četiri godine postojanog pada, depresije i pesimizma, sve do tvorničke hale i optimističnog, premda nategnutog slogana "Hrvatska raste".
Koalicija kao da se uozbiljila.
Ili se naprosto svela na pravu mjeru.
Hladni realizam
Od velikih obećanja i očekivanja, prenavljanja i glumatanja, od kula u zraku, megalomanskih projekata i projekcija neviđenog gospodarskog rasta, nije ostalo gotovo ništa osim hladnog realizma.
Pa čak i ovo poziranje u pogonima varaždinske tvrtke, smještene u poslovnoj zoni, sugerira kako SDP svoj slogan o rastu može zahvaliti tek upornim poduzetnicima koji u ovoj zemlji, u ovoj situaciji i uz ovakvu vlast, ipak uspijevaju ostvarivati neke rezultate.
Za njih bi zapravo bilo najbolje da ih Vlada ostavi na miru.
Međutim, ovo poziranje u pogonu ima još jednu simboličku vrijednost.
Frizura ispod kacige
Bez obzira što Zoran Milanović već tjednima dopušta radničkoj kacigi da mu remeti premijersku frizuru, SDP ipak ne može tako lako pobjeći od činjenice da se u ovih osam godina gotovo bespovratno udaljio od običnih radnika, od temelja socijaldemokracije, od ljudi koji teško žive od plaće koju jedva zarade (ili su sretni da je uopće imaju).
U tom smislu, Milanoviću i njegovoj stranci doista će biti vrlo teško vratiti na staro.
Tim više što je u ovoj zemlji sve manje ljudi koji rade za plaću, a sve više onih koji u potrazi za tim "luksuzom" kreću preko granice. Shvatili su da od sushija i sashimija neće biti ništa. Bit će sretni ako ulove mesni narezak.
No, budući da se Tomislav Karamarko već na pitanju švicarskog franka pozicionirao kao zaštitnik banaka i krupnog kapitala (Milanović ga je sinoć nazvao čak i "agentom banaka"), SDP-u je ostavljen široki prostor za predizborno vrbovanje i zavođenje radnika i zaposlenika.
Barem onih koje Vlada nije potezom birokratskog pera izbrisala s burze.
U tom smislu, trebao bi biti oprezan s upotrebom slogana Hrvatska raste.
Raste sve što ne smije rasti
Možda raste BDP u tri kvartala, možda će rasti i u četvrtom, možda rastu industrijska proizvodnja i izvoz koji su proteklih godina doslovno zakržljali, možda raste prodaja osobnih automobila nakon što su se oni kupljeni prije krize već počeli raspadati.
Ali zajedno s njima, samo 15 puta brže, raste i vanjski dug, raste dug građana koji ne mogu plaćati račune, raste broj blokiranih, broj novonezaposlenih, kao i onih koji odlaze u inozemstvo za poslom.
Sve to raste brže od onoga na čemu Milanović temelji svoj izborni uspjeh.
I nije čak ni ključno pitanje hoće li rasti optimizam uoči izbora, već je ključno hoće li porasti povjerenje građana u ovu koaliciju.
Poziranje u industrijskom pogonu već je u određenoj mjeri spustilo očekivanja, ako to već nije postigao ovaj četverogodišnji mandat. Ali makar je označilo kraj snobizma i elitizma.
Za Milanovića i njegove partnere došlo je vrijeme realnog optimizma.
Prije četiri godine sjedili su u restoranu, sad stoje u industrijskom pogonu. Malo im fali da se prime posla.
