Dobro došli u Hrvatsku. Ovdje će ti zviždati ako nisi najbolji...

Narod smo koji uporno bira one koji nas pljačkaju i smiju nam se u lice dok to čine, koji postavlja moderne gorštake na čelo dva najveća grada i koji obožava sport. Baš obožava. Ali ima i jedan veliki problem. Ne priznaje ništa manje od najboljega. Ni u jednom sportu, nikad, bez obzira na situaciju. Nije baš za pohvaliti se, ali tako je.

I kad si toga svjestan, ne čudiš se zvižducima nacionalnoj momčadi u 15. minuti utakmice. Ne pozivaš se na rušilačke elemente, ne nabrajaš one koji ne žele dobro hrvatskoj reprezentaciji. Nego pokušaš shvatiti zašto je to tako. I pritom upotrijebiš samokritiku. Onih 15.000 ljudi, što je, usput rečeno, premalo za utakmicu s važnošću kakvu je imala ona protiv Izraela, zviždalo je zbog minulih ''zasluga''. Hrvatska već dugo i predugo ne igra onako kako bi narod, takav kakav jest, želio.

- Znamo da ne igramo sjajno, ali ovoga puta nismo zaslužili zvižduke - smrknuta pogleda i s glasom punim razočaranja govorio je izbornik Bilić nakon pobjede u utorak navečer.

Živio je u Njemačkoj tri godine, u Engleskoj četiri. Ni u jednoj od te dvije države vjerojatno se u 15. minuti ne bi čuli zvižduci, ali Slaven nije ni u Njemačkoj ni u Engleskoj. Živi u Hrvatskoj, vodi Hrvatsku i navijači su hrvatski. A ovdje, na ovim prostorima, navijači zvižde. Ako misle da je 15. minuta pravo vrijeme, zvižde. I ne razmišljaju logikom kojom se vodi izbornik i igrači. Njih nije briga što bi onima dolje na terenu možda trebala pobjeda, što bi vjerojatno išlo lakše bez zvižduka.

Ne, oni pamte da su Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici gledali iz fotelja. I da baš i nisu naišli na kockaste dresove. Pamte i utakmicu protiv Njemačke na Euru 2008., posljednju u kojoj je hrvatski navijač mogao istinski uživati. Nakon nje slijedila je prva Engleska, druga Engleska, Ukrajina u Zagrebu, Grčka u Zagrebu, Gruzija... Previše se toga nakupilo, zar ne? I nisu navijači zviždali igri Hrvatske u prvih 15 minuta, zviždali su igri u zadnje tri godine. Ne osobito uvjerljivoj i nadahnutoj igri, priznat ćete...

Hrvatska je na vrhu kvalifikacijske skupine, na dobrom je kolosijeku u iščekivanju vlaka za Poljsku i Ukrajinu, ali to baš i nije svjetsko čudo. Nismo Nizozemska ili Španjolska pa da moramo gaziti sve pred sobom, to je valjda svima jasno, ali ne bismo se baš trebali ni tresti u skupini sa Grčkom, Izraelom, Gruzijom, Latvijom i Maltom.

A nakon prvog poluvremena ogleda s Izraelom smo se tresli. Da, to su ti trenuci kad su zvižduci parali uši, a igrači i Bilić gledali u pod. I tu je ključ priče. Ne u rušilačkim elementima, ne u načinu na koji mediji najavljuju utakmice, ne u onima koji ne žele da Hrvatska ode na Euro. Jer to, uvjeren sam, ne žele jedino Grci. A Hrvati samo žele najbolje, žele gledati reprezentaciju koja stvara šanse i zabija golove. Toga se u posljednje vrijeme, nažalost, nismo baš nagledali.

No zato smo se posljednjih godina nagledali i naslušali trenera i izbornika koji više energije troše na borbu s urotnicima i rušiteljima nego na vođenje momčadi. I Slaven Bilić zapleo se u tu priču, ali uvjeren sam da je pametniji nego ostali i da se na nju više neće vraćati. Uostalom, već je idućega jutra, koliko sam shvatio, povukao ručnu.

Za mjesec dana igramo ''finale'' skupine, u Ateni će trebati biti pravi. Od Njemačke na Euru prošlo je zaista jako puno vremena, valjda je vrijeme za novu veliku partiju. Nakon koje neće biti važni nikakvi rušilački elementi ni oni koje ne vole reprezentaciju, već samo ono što se događa na terenu. Recimo, tad će na naslovnicama možda biti Modrićev projektil i genijalna asistencija, Eduardova lucidnost i hladnokrvnost ili Nikini ''tuneli''. A ne borba s vjetrenjačama kojih zapravo, uvjeren sam, ni nema. Uostalom, u drugom poluvremenu nije bilo zvižduka. Oduvijek je golovima najlakše bilo utišati navijače.