Drage djevojke, žene… Jeste li se ikada pitale koliko vas živi ispod kože? Vjerujem da se na dnevnoj bazi susrećete sa čitavom paletom žena koje žive u vama i čini se da se međusobno ne poznaju. VI ste jedine koje ih sve vidite, a nekom čudnom magijom, u toj začaranoj šumi vas samih – one su si međusobno nevidljive.

Unutar nas odvijaju se prave igre prijestolja, a koliko kraljevstava se nalazi u svakoj od nas – to će ipak najbolje svaka za sebe znati. Je li moguće pomiriti vladavine potpuno različitih kraljica? Je li moguće da one na kraju, baš kao na završetku neke bajke sve žive složno i skladno, svaka u svom kraljevstvu, na svom tronu s krunom u nekoj svojoj boji? Ili im je cilj vječno ratovanje i borba za samo jedan tron – onaj najsjajniji, jedini?

Hoće li se sve te kraljice jednom prilikom sresti i porazgovarati? Nekako kao da prepuštaju staze jedna drugoj, ali nikada njima ne hodaju zajedno. Na istoj stazi čas vidite jednu, čas onu drugu dok je ona prethodna nestala bez ikakve najave, bez ikakvog pozdrava. Ustupila je mjesto ovoj drugoj potpuno nesvjesno ni ne znajući da postoji. Išla je putem i kad je osjetila da više nema kamo jednostavno je iščeznula.

Tako je to s kraljevstvima u nama. Vjerujem da ste prepoznali barem neke kraljice koje vladaju u kraljevstvima unutar vas. S koliko ih se borite? Do kada? Možemo li ih natjerati da napokon vide i uvaže jedna drugu?

Kraljica majka

Kraljica majka je stup. Požrtvovna silueta koja leluja na vjetru tuđih potreba. Te potrebe teku niz njenu krv i tu istu krv će dati za njega, ili nju. Za svojeg  dječaka, ili djevojčicu. Svakoga dana otkriva nove granice, ona je Kristofor Kolumbo u ženskom tijelu. Njen brod nemilice plovi kako sunčanom stranom, tako i valovima koji svoje oštrice uzdižu do krajnjih granica njenih mogućnosti. Ponekad se uhvati da bi dala sve da može dan prekinuti najoštrijim nožem jer je toliko umorna od sitnica koje čine njeno kraljevstvo – digni, spusti, izvadi, vrati, objašnjavaj, viči, grli, mazi, voli, odijevaj, razodijevaj, presvlači, kupaj, peri, hrani, dok u sljedećem trenutku u kojem je taj dan prekinut prirodnim ciklusom osjeća u očima nabijeni pritisak od straha da će se za koji dan okrenuti i neće više biti njenog dječaka, ili djevojčice. Mahat će im iz sa svoga dvora dok budu odlazili u sumrak napuštajući njeno kraljevstvo.  U njoj raste strah od usamljenosti koju već sada osjeća na svojoj goloj koži i potpuno iracionalno mu se prepušta imajući osjećaj da će se u jednom trenutku pretvoriti u praznu ljusku života koji je prošao mimo nje. A sada više nema ni njih…  Smisao njenog života je ugasnuo.

Kraljica „Ja odlučujem o svom životu!“

Stazom sada hoda neka druga žena. Potpuno drugačija od Kraljice Majke. Kosa joj je razbarušena i nosi neku šarenu odjeću. Na svom putu stalno se nešto prijeti i neprestano nosi zrcalo u kojem si ponavlja da na svijetu nema važnije osobe od nje same. Svakoga dana iznova si obećava da će učiniti sve kako bi ostvarila svoje snove i  da joj nitko u tome neće stati na put. Vlastita sreća joj je prva na listi prioriteta i zaklinje se da će živjeti svoj život punim plućima, a ne poput onih koji ga prokockaju za druge i ostanu kao spaljene krpe s kojih je netko zaboravio dignuti peglu. Da, s tako velikim ožiljkom praznine. U nekim trenucima je čak spremna ostaviti sve i svih što ima i sa svojim poderanim koferom podići prašinu pri odlasku. Nerijetko je na rubu bijesa jer je ponovno dopustila drugima da je umore, da joj uzimaju njeno vrijeme, da je skreću s njenog puta. Ona odlučuje o svom životu! Odlučno vadi svoje kistove, violončelo, loptu, olovku, ili bio što od onoga što predstavlja njenu strast i stavlja ih na najvidljivije mjesto svoje kraljevske sobe, jer ona odlučuje o svom životu i neće nikome dopustiti da je u tome spriječi!

Kraljica „Dobro mi je tu gdje jesam“

Ova kraljica često nastavlja stazom s koje iznenada, osjetivši neki nedefinirani strah iščezne ona „koja odlučuje o svom životu“. Nastavi njenim putem mnogo mirnijim korakom. Ne bih rekla ni mirnijim, već nekako tromijim, korakom koji je težak. Hoda dijelom staze koji je dobro utaban njenim koracima koji su ovuda gazili već stotinu puta. I osjeća se dobro na svojoj stazi na kojoj vidi otiske svojih stopala. Nikada ne prolazi mimo njih iako joj se ni tada ne bi dogodilo ništa loše. Ona voli svoju utabanu stazu i voli znati da joj se uvijek može vratiti. Na toj stazi je njena obitelj, posao, prijatelji i svi oni dodaci životu koje imaju normalni ljudi. Oni stabilni. Koji znaju gdje će biti sljedećeg vikenda. Koji sve imaju isplanirano i čiji su dani stabilni i zaštićeni od nekih nenadanih promjena. Ipak… na jednom dijelu puta uoči  kako otisci njenih stopala blijede, a time polako raste i njena želja da zakorači izvan staze. Sve jače i jače. Štoviše, sve u njoj vrišti da se odvoji od svojih utabanih otisaka na putu. I nestaje. Ali, vratit će se. Zna to i sama, a do tada…

Kraljica „Živi kao da ne postoji sutra!“

Na odvojku staze teško se odlučiti kojim putem nastaviti, ali ona zna. Njoj je cijeli svijet dom i ne postoji pogrešan pravac. Ona je slobodna od utabanih staza i tapšanja lažne sigurnosti po glavi. Prelazi prstom po karti i u mislima slijeće u zračne luke svih gradova tako blizu zbijenih na toj istoj karti da često pomisli da će u svaki od njih zaista i sletjeti. Njen kofer stoji spreman na vratima, a u njenom kraljevstvu uvijek su vrata otvorena. Nema bedema. Željno čeka sve promjene koje će kroz njih ući. Ona uvijek ostaje zadnja na zabavi i uporno si ponavlja kako je shvatila bit svoga postojanja. Njena laka sreća poput leptira leti zrakom. Ona planira nove pustolovine i često misli kako njen vrhunac još čeka tamo negdje. Uporno ga traži i sigurna je da će ga pronaći. Ona zatvara oči pred zemaljskim navikama ljudi, njihovim razgovorima, navikama, životima… ona zna da je rođena za život pun čarolije i iznenađenja. Ona sanja otvorenih očiju i stoji na uzvisini svoga dvora čekajući novosti nošene daljinom. Ipak, ponekad čeka predugo…. toliko dugo da slobodu njenih misli nadglasaju glasovi njenih zemaljskih suputnika, kada tek nakratko postaje jedna od njih.

Kraljica „Imam sve pod kontrolom“

Ona koja je uredna. Kod koje  je sve na svom mjestu. Koja uživa u predvidljivosti svojih dana u kojima pronalazi mir i stabilnost. S užitkom gleda kako se njena kuća blista nakon cijelog subotnjeg jutra provedenog s usisavačem i krpom u ruci. Uživa u isplaniranim tjednim aktivnostima i u poznatosti svoga života. Osjeća da je uspjela. Osjeća da na svojim leđima može nositi važne obveze dostojne jedne zrele i odrasle žene. Misli da je ostvarenje velikih snova rezervirano za velike ljude o kojima će rado pričati, ali sama će sebe iz dana u dan uvjeravati da to nije za nju. Ipak… teško u to vjeruje. Ponekad ne vjeruje uopće, a  tada i ona napušta stazu.

Koliko smo se puta zapitale koja smo od svih njih – mi? Pokušavamo razriješiti tu veliku zagonetku, ali na stazi našeg života neumorno se pojavljuju sve one. I mnoge koje ćemo tek razotkriti. Ne priklanjamo se nijednoj, a pronalazimo se u svakoj. Je li moguće da smo istovremeno ona s krpom u ruci u subotnje jutro i ona druga koja strastveno svira violončelo? Je li moguće da su koraci svih tih žena zapravo naši?

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.