Sudac Turudić šalje poruku da mu je stalo do ljudi, a kad bi drugi slijedili njegov primjer proračun bi bio pun, a mi ostali ne bismo se osjećali kao oderane ovce
Moj otac kaže da ovakva neimaština i represija nije bila ni 1945. Svako malo spominje Večernjak u kojem je pročitao da ni Franjo Tahi tolikim porezima nije opteretio svoje kmetove. Ja se pak sve češće osjećam kao da me netko ubacio u film "Mojsije", u onu scenu kad su bičem tjerali izgladnjele i iscrpljene robove da vuku kamene blokove. Faraon i njegova svita redom namirisani i fino odjeveni, a robovi gladni i u krpama.
I pitam se jesam li rob ili kmet? Sin i ja gledamo kako zadarsku obitelj Vukić pokušavaju deložirati, gledamo plač, tugu ali i bešćutnost ljudi koji odlučuju o njihovoj, našoj, mojoj sudbini. Uzeli ljudima kuću, prodali je strancu, izbacuju ih sa specijalcima i mrtvi hladni gledaju kako im taj stranac kuću hoće preprodat za duplo skuplje. Njih se to dalje ne tiče, dug su namirili.
Pita sin "Zašto im to rade?". "Nisu imali za platit porez", kažem. Mali guta knedle, nije mu svejedno gledati tu jezu. Nije ni meni. I pitam se gdje su sad svi ti ljudi iz socijalne skrbi, primjerice, kojima su inače na televiziji puna usta ljudskih prava i brige za čovjeka? Poruka koju su te scene poslale iz svih informativnih emisija je "Plaćat ćete što god odredimo, milom ili silom. Tko nema, uzet ćemo mu i gaće".
Nema prihoda, nema poreza
U nekoj uređenoj zemlji poreznici bi pokucali na vrata čim bi vidjeli da tvrtka nema nikakav prihod. Nema prihoda, nema ni poreza, pa poreznici odmah dođu i pitaju "Što se događa? Zašto niste platili porez?". Ljudi kažu "Nemamo posla", a ovi ili ponude pomoć ili kažu "morate zatvoriti tvrtku". I gotova priča. Kod nas to izgleda kao da specijalci u punoj opremi kreću u rat protiv opasnih Vukića.
Zašto te ljude referent koji ih vodi u poreznoj nije na vrijeme nazvao i rekao "morate odjaviti obrt". Ne podrazumijeva li posao poreznog referenta uz naplatu i savjet da se izbjegne najgore? Ili je na njima da lupaju žigove i uzimaju novce, a na nama da još i sve zakone naučimo napamet kako bismo znali gdje će nas zakačiti?
'Nije vam ovo Sabor'
Među tom rigidnom ekipom koja ne mari za ljude jedina svjetla točka mi je sudac Turudić. Jer on šalje sasvim drukčije poruke. I upućuje ih na prave adrese. Svojim "Nije vam ovo Sabor!" jasno je pokazao da u njegovoj sudnici ista pravila vrijede za sve. I baš ga briga što se zato uzjogunio politički vrh. A ja si, kad ga vidim, pomislim da nije baš sve izgubljeno. Još kad bi se na njegovo "Di su novci?" velikim igračima, odmah nadovezala i porezna, pa jednako ekspeditivno kao i Vukićima brže-bolje oduzela i prodala sve te kuće, vile i stanove, nas tri i nešto milijuna ne bismo razmišljali čime ćemo kupiti kruh.
Ali za udrit velike, istina, treba imat muda. Kamo sreće kad bismo suca mogli klonirat, pa jednog ostavit u sudu da ih redom ispituje "Di su novci?"
Proračun bi taj čas bio pun, a mi se ne bismo osjećali kao ovce. Oderane. Ali za udrit velike, istina, treba imat muda. Kamo sreće kad bismo suca mogli klonirat, pa jednog ostavit u sudu da ih redom ispituje "Di su novci?", a drugog postavit u poreznu da viče po hodnicima "Ne možete poštenim ljudima otimat kuće!". Kad bi treći klon suca Turudića po Saboru krenuo ispitivat "Odakle vam novci za nove aute?", sigurno nikom ne bi palo na pamet da na sve ovo lupe još i porez na nekretnine. Jer bi im sudac rekao "Nema novih poreza dok ima za nove aute".
Ovako ja ipak strepim hoće li i moj stan prodat kad od siječnja neću imat za još jedan porez. Priznajem, neopravdano, jer da se ne znam koliko trude ne mogu mi uzet stan kad je pod hipotekom banke. A za razliku od nas, milijun ili dva Vukića u ovoj zemlji, bankama ni država ne može ništa uzet. E, tu bi posla preko glave imao i četvrti sučev klon. I uveo reda taj čas!
