U hrvatskoj vanjskoj politici kao da nema sredine: ili će se baciti u zagrljaj ruskom autokratu ili će se požuriti ugurati u prve redove članica EU koje će Putinu pokazati zube nakon napada bojnim otrovom u Velikoj Britaniji
Taman kad je Plenkovićeva vlada ušla u razmjenu bijesnih diplomatskih nota sa Srbijom, Kolinda Grabar Kitarović pozvala je Aleksandra Vučića u prijateljski posjet Zagrebu.
A taman kad je Kolinda prva od zapadnih lidera čestitala Vladimiru Putinu i pozvala ga u Zagreb, premijer Plenković solidarizirao se s Velikom Britanijom i uvrstio Hrvatsku u krug 14 članica EU koje su izbacile barem jednog ruskog diplomata iz svoje zemlje.
I predsjednica se s time složila. Dok je jučer testirala oružje u Karlovcu.
Tako izgleda hrvatska vanjska politika. Ako takav pojam uopće postoji.
Ovo međusobno nadigravanje Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića izgleda kao igra "dobrog i lošeg policajca". Ili još bolje, kompenziranja međusobnih poteza i politika.
Najnoviji slučaj s izbacivanjem ruskog diplomata, trećeg tajnika u Ruskom veleposlanstvu, par dana nakon što je predsjednica pozvala Putina u posjet Hrvatskoj sugerira da je i hrvatska vanjska politika - kao i sve drugo u ovoj zemlji - žestoko polarizirana.
Čini se da nema sredine: ili će se Hrvatska baciti u zagrljaj ruskom autokratu ili će se požuriti ugurati u prve redove članica EU koje će Putinu pokazati zube nakon napada bojnim otrovom u Britaniji.
Otprilike kao što se Kolinda gurala u prve redove da bi dohvatila Donalda Trumpa.
Tko zna, da Kolinda nije onako entuzijastično požurila čestitati Putinu na izbornoj pobjedi, a onda mu iz čista mira uručila pozivnicu na Pantovčak, možda se ni Plenković ne bi ovako žurio kažnjavati Rusiju.
Svaka njihova akcija izaziva žestoku reakciju. I vanjska politika kao da se time međusobno poništava: šteta koju radi predsjednica kompenzira se onime što radi premijer; a nekada i obrnuto.
Mnogi sada već prigovaraju da Plenković ipak nije trebao ići toliko daleko da u dogovoru sa 14 članica EU (ali ne svih 28) proglasi jednog ruskog diplomata "personom non grata" u Hrvatskoj, naročito što London još uvijek nije pružio neoborive dokaze da je Kremlj stajao iza kemijskog napada u Salisburyju.
Premijer, pak, uzvraća da nitko od čelnika zemalja EU na sastanku u Bruxellesu nije osporio te dokaze i napominje da je potrebno zauzeti čvršći stav prema Moskvi i solidarizirati se s Britanijom.
Što je opet zanimljivo ako se uzme u obzir činjenica da je Plenković naslijedio na čelu HDZ-a Tomislava Karamarka nakon što je on iz stranke ispraćen optužbama da je bio povezan - s Rusijom.
Zanimljiva je i reakcija oporbe. Na nedavnoj konvenciji SDP-a ruski veleposlanik Azimov dobio je srdačan pljesak okupljenih, dok je Krešo Beljak iz HSS-a poručio hrvatskim vlastima da "ne budu poslušnici i poltroni svojih (sada više nego očito) anglo-atlantskih mentora", te počnu voditi vanjsku politiku od koje će koristi imati Hrvatska i svi njeni građani, "a ne pojedinci koji pokorno izvršavaju naredbe velikih gazdi".
Pa je valjda jedan "gazda" rekao Kolindi da čestita Putinu, a drugi naložio Plenkoviću da kazni Putina.
Valjda misli na jednog gazdu ispred čije ograde je hrvatska predsjednica pozirala i kamo ide svake zime na tajnovite sastanke, kao i na drugog gazdu gdje hrvatski premijer namjerava graditi svoju karijeru.
I tako se čini da hrvatska vanjska politika ide iz krajnosti u krajnost: iz žestokog i ničim izazvanog ulagivanja Putinu, i to baš u trenutku kad je ruski predsjednik izložen ozbiljnom optužbama, u zaoštravanje bilateralnih odnosa s Rusijom, državom čije banke drže ozbiljan interes u Agrokoru i od koje Plenković nastoji spasiti Inu.
Kao da Hrvatska, politički bipolarna na vanjskom, kao i na unutarnjem planu, nije mogla zauzeti srednji put. Kao da Kitarović nije mogla pričekati sa čestitkama, i kao da Plenković nije mogao taktizirati i priključiti se onoj polovini članica EU koje nisu protjerale ruske diplomate.
Ali kako smo žestoki u iskazivanju ljubavi prema Rusiji, toliko smo žestoki u pokazivanju zuba toj istoj Rusiji. Kao i prema Srbiji s kojom se Vlada žestoko prepucava, a predsjednica izmjenjuje čokoladice.
Pa ako ništa drugo, hrvatska vanjska politika makar se može nazvati strastvenom.
