'Kad eliminiraš miris bolesti, jaslice su danas stvarno super'

Meni je vrtić super. Bio mi je super i kad sam ja išla u njega. Još i danas obožavam špinat i pire napravljen 'po vrtićki', samo zbog vrtića sam voljela onu ogavnu paštetu i turbo slatki čaj od šipka. U vrtiću sam se navukla na krafne kojih doduše danas više nema zbog priče o zdravoj hrani, ali dobro...ja i danas krafne obožavam i redovito ih tamanim, nigdje mi nije bila tako ukusna riža kao u vrtiću i kunem se, i dan danas mislim, da su jabuke koje su mi tamo nutkali bile najukusnije na svijetu. 

Sve je to zbog tete Ane i malog Ivana 

Ne znam možda je to i zbog tete Ane, divne žene u čiji sam se topao zagrljaj skrivala kad bi si slučajno nabila kocku u glavu i koja mi je uporno objašnjavala da nema ničeg lošeg u tome da tu i tamo odjenem suknju. Njoj bi za ljubav preživjela taj kazneni dan u bijelim soknama, lakiranim cipelicama i plavoj, kasnije i za pionire, preuređenoj suknjici. Možda je moja ljubav prema vrtiću izrasla i iz jedne druge ljubavi, one prema Ivanu. S njim sam jela jabuke, hvalila krafne, jedno drugo smo dočekivali na ulazu, a vrtićku smo romansu zapečatili prvim poljupcem na ljuljački u vrtićkom parku...

Noseći ta sjećanja u srcu i glavi i svojeg sam princa hrabro prepustila u vrtićki, odnosno jaslički svijet. Da je bilo mogućnosti, možda bi krenuo malo kasnije nego sa svojih navršenih 14 mjeseci, ali nije... Nisam se bojala. Pa što mu može biti. Čuvat će ga obrazovane odgojiteljice, imat će tri obroka koji su, budimo iskreni, nerijetko bolji od onoga što mu ja nudim, međuobroke, igrat će se s drugom djecom...super. 

Iskusnije su me majke upozoravale da je vrtić super do prve bolesti. Optimist u meni nije razmišljao na takav način. Pa šta? Djeca se razbolijevaju, dugo ga dojim pa valjda ima jači imunitet, nikad mu nije ni nos curio, neće mu ni sada ništa biti, uvjeravala sam se. Opet pogreška. Školski, ili bolje rečeno jaslički, razbolio se nakon prva dva dana prilagodbe. Crijevna viroza. Prva od tri koje su ga pokosile u tri mjeseca. Između je uslijedilo još mnogo viroza, kašlja nejasnog porijekla, a nos mu curi toliko da katkad pomislim da će ozbiljno izgubiti na kilaži. Kao i većina roditelja prva na brzom biranju mi je pedijatrica, a imam i top listu omiljenih liječnika u hitnoj. Jaslice sam proklinjala svake noći kad se moj miš patio boreći se s kašljem ili kad bi onim usisavačem neuspješno pokušavala spasiti ga od dosadnih šmrklji iz nosa. Proklinjala sam ih i onda kada bi ujutro morala nazvati šefa i opet, po ne znam koji put, mu govorila da ne mogu doći na posao jer je mali bolestan. Iako je čovjek i sam otac i pun razumijevanja ja bih se svaki put osjećala kao da muljam profesoricu u trećem srednje pričom o tome kako mi je mačka pojela lektiru.

 Uz to, moj se princ uporno dere kao da ga vode na klanje kada ga ostavljam u toj zloj šarenoj zgradi prepunoj igračaka. Naravno, za dvije minute, odnosno čim zatvorim vrata njegovi problemi nestaju, a on se hrabro smjesti u tetinom zagrljaju. U posljednje vrijeme nas čak i ignorira kada dolazimo po njega. I to s onim pogledom: Šta ste već došli, pa meni je tek sad počeo tulum...Istina, ponekad, ruke bih si odrezala da je to stvarno tako, osjećam u njegovoj grupi miris bolesti. Sličan je onom bolničkom, ali ipak malo drugačiji. Neka mješavina virusnog proljeva i mirisa svježe okupane bebe. Kada to eliminiram u jaslicama je i danas stvarno super.

Moj 'mali Černobil'

Počela je nova jaslička sezona. Moj sin je zdrav već mjesecima. Doduše ja ga od milja zovem malim Černobilom koji je toliko kontaminiran vrtićkim virusima pa si onda vizualiziram kako se slabašniji virusi jednostavno odbijaju od njegovog ojačalog tijela. Posljednjih dana slušam druge majke čija djeca tek sad kreću u te prve borbe oko prilagodbe, jasličkih bolesti, odvajanja od roditelja i iako mi je puno lakše jer smo dobar dio toga odradili strahujem jer znam da nas u nekom zapećku čekaju novi virusi nažalost ipak jači i od mog Černobila.