Naravno da sudac Ivan Turudić govori kako "ova Vlada vrši najgori pritisak na pravosuđe". Kad je on s vladajućom politikom dosad lijepo napredovao i surađivao.
"Ova Vlada najgora je u pritiscima na pravosuđe u Hrvatskoj dosad", kaže sudac Ivan Turudić.
I vjerojatno zna o čemu govori. On je s vladajućom politikom bio kuhan i pečen godinama. S politikom se uzdigao do vrha sudačke piramide, s politikom se druži, pije kavu, s politikom presuđuje.
I koliko god s imao s njom posla, s pravom može reći da nikad nije bio izložen tolikim pritiscima politike. Jer, on je se s politikom nikad nije svađao, već lijepo surađivao. Nije se tu nikad radilo o pritiscima, tek o prijateljskim sugestijama, sastancima u četiri oka, o kavici ili ručku, o telefonskim pozivima "visokih izvora iz Vlade" ministrici pravosuđa ili o Šeksovih par prstiju za par godina zatvora.
Zato je i mogao reći da mu je ona presuda Ivi Sanaderu bila najteža. Zato što je označila kraj jednom aspektu druženja s politikom.
Teško padaju kritike
I onda je, iz takve perspektive, sasvim normalno da Turudiću teško padaju izjave "visokog izvora iz Vlade" koji ga optužuje da ne poštuje hrvatske zakone ili da izvršava "državni udar s pištoljem na vodu".
On se s politikom uvijek radije dogovarao, nego se izlagao njezinim pritiscima.
Sada je ratoboran jer s ovom politikom se očito ne može dogovoriti. Ulazi u javne obračune s vlašću, očito nesvjestan činjenice da takvi ulasci u političku arenu dovode u pitanje njegovu profesionalnost i neovisnost. Zaboravlja da suci svoje ocjene izriču u sudnici, po zakonima, a ne na televiziji, po osobnom ili političkom nahođenju.
Nakon što se družio s politikom, sudac Turudić se svojim nastupom u Nedjeljom u dva pozicionirao kao politički faktor.
Licemjerne izjave
Svejedno, unatoč tom njemu toliko svojstvenom medijskom izletu temeljenom na aksiomu da suci smiju kritizirati svakoga, a njih ne smije kritizirati nitko, neke Turudićeve tvrdnje svejedno ne bi trebalo olako otpisivati.
Koliko god iz njegovih usta licemjerno zvučale.
Ima istine u tome kako je Željko Jovanović skandalozno vrijeđao suce Ustavnog suda, kako se Slavko Linić obrušavao na suce Trgovačkog suda, kako Zoran Milanović u tandemu sa svojim alter egom poznatim kao "visoki izvor iz Vlade" napada Vrhovni sud, Ustavni sud, Županijski sud, nazivajući suce "bezveznjacima" i kritizirajući ih zato što "ne kontroliraju Vrhovni sud".
To možda nije gore od onoga što su sudstvu i sucima radili Franjo Tuđman, Ivić Pašalić, Vladimir Šeks, Ivo Sanader: kadrovskim čistkama, postavljanjem podobnih, diktiranjem presuda, kontroliranjem podobnih sudaca kojima su u ruke padali svi nepodobni slučajevi.
Političko kadroviranje
Tuđman je naložio da suci moraju suditi "u skladu s državnom politikom", Pašalić je kontrolirao Državno sudbeno vijeće, Šeks je kontrolirao svoje ljude u pravosuđu, a Ivo Sanader pomogao ljudima kao što je Turudić da se uspentraju do važnih položaja.
Ali to je bio HDZ. To se od HDZ-a očekivalo.
Ovo što sada rade Zoran Milanović i njegovi ministri loše je na jednoj drugoj razini. Osim što se takvo ponašanje ne bi očekivalo od onih koji se zaklinju da su bolji od HDZ-a, da uvode red i popravljaju sve ono što je HDZ pokvario, takvi skandalozni napadi na sudove i na suce osobno narušavaju ionako krhko povjerenje javnosti u njihove odluke.
Recimo, kad premijer kaže da bi postupak protiv vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe bio "pravosudni skandal".
Ali i kad u polemici oko "lexa Perković" poruči Tomislavu Karamarku da se odrekne državljanstva ako ne vjeruje u hrvatsko pravosuđe, jer on kao premijer u to pravosuđe ima puno povjerenje, da bi zatim otvorio paljbu po sucima, omalovažavajući ih, dovodeći u pitanje njihove odluke, optužujući ih da ne poštuju hrvatske zakone. Tko bi se tu onda trebao odreći državljanstva?
Zbog toga, oni koji su se donedavno dogovarali s politikom, sada se s pravom žale da se nalaze pod pritiskom politike. I to čak "najgorim", što sigurno nije istina, ali od Šeksova prijatelja takva ocjena sasvim očekivana.
Pa ako pritisak i nije "najgori", najgore je to što on dolazi od vlasti koja si to ne smije dozvoliti.
U tome leži opomena za premijera Milanovića: da je omogućio Ivanu Turudiću da zvuči kao žrtva i pravednik.
