Strah od radikalne desnice, strah od stranačke desnice, strah od branitelja, strah od koalicijskih partnera, strah od javnih uvreda, strah od reakcija, strah od javnosti, strah od lošeg rejtinga i političke budućnosti...
Neki to nazivaju plašljivošću, neki mudrošću. Neki osuđuju kolebanje, neki pak hvale sklonost kompromisima.
No, s koje god strane to promatrali, ostaje činjenica da se premijer Andrej Plenković užasno muči s donošenjem bilo kakvih političkih odluka.
Osim s izbacivanjem Titova trga iz Zagreba. Ali ni o tom kontroverznom potezu koji je HDZ proveo u partnerstvu s gradonačelnikom optuženim za korupciju i uz ohrabrenje filoustaše kojeg je izbacio iz stranke, nije praktički rekao ništa.
Ništa ni približno rezolutno kao kad je 2014. godine kao europarlamentarac javno poručivao rekao da treba maknuti Tita iz Zagreba.
A nije se, valja i to reći, mučio ni s uvođenjem verbalnog delikta protiv svih onih koji vrijeđaju Vladu i ministre. Ne onoliko koliko se mučio s osudom spaljivanja tjednika Novosti prije nekoliko dana.
Do svake odluke Plenković užasno teško ili uopće ne dolazi. A kad već dođe onda su one umotane u neprobavljive konstrukcije.
Proces uklanjanja HOS-ove ploče iz Jasenovca najbolji je primjer.
Sramotni kompromis
Iako je ploča postavljena još prije skoro godinu dana, tek je prije šest mjeseci premijer priznao kako je to "delikatno pitanje", na čijem rješavanju otada nije ništa radio. Osim što je osnovao fantomsko povjerenstvo za suočavanje s prošlošću.
A kad se nedavno našao pred ucjenom (?) i pritiskom (??) koalicijskih partnera krenuo je u hitno traženje kompromisnog rješenja koje se svodi na sumanutu izmišljotinu: da se ploče s natpisom "Za dom spremni" zabrane samo u Jasenovcu, ali ne i u ostatku Hrvatske.
Do tog rješenja Plenković je došao čak i u konzultacijama s predstavnicima HOS-a, među kojima je bio i pukovnik Marko Skejo, otvoreni simpatizer Ante Pavelića i sljedbenik ustaškog pokreta.
Slične konzultacije, međutim, ni on kao predsjednik HDZ-a ni njegovi zagrebački hadezeovci nisu obavili s predstavnicima antifašističkih udruga ili s Društvom "Josip Broz Tito" oko micanja Titova trga. Njihovi argumenti nisu ga zanimali.
Strah od poreza
I tada se vidjelo kako je strah od radikalne, kao i od stranačke desnice, kod Plenkovića dublji i izraženiji od straha od Milorada Pupovca i HNS-a.
Puno je tih strahova: strah od osude ustaških i fašističkih parola i incidenata, strah od povika "HDZ lopovi", strah od fantomskih atentatora s Facebooka, strah od loše slike u medijima, strah od zamjeranja javnosti...
Strah od branitelja kojima je povećao mirovine i tako otupio potencijalnu oštricu njihova nezadovoljstva.
Na tom tragu je i kolebanje oko poreza na nekretnine.
Iako je Hrvatski sabor usvojio paket poreznih reformi među kojima se našao i taj kontroverzni porez, Plenković ga je promovirao sve dok nije naišao na žestoku reakciju javnosti. Zatim je najavio njegovu odgodu. Pa se i oko toga predomislio. A sada uopće ne želi reći što se s tim porezom namjerava.
Ostavljajući tako građane, kao i sve službe, u totalnom neznanju.
Žuri se polako
No to je ustaljena praksa čitava Plenkovićeva mandata. Sjetimo se najave podržavljenja Ine, čime je privremeno neutralizirao loše vijesti s arbitraže. Sjetimo se privatizacije HEP-a, na koju se još čeka s upitnim efektima i svrhom. Sjetimo se i zbunjujućih poruka hrvatskim ribarima u Savudrijskoj vali oko rezultata raskinute arbitraže.
I naravno, ne zaboravimo ni kurikularnu reformu. Za koju je prihvatio u Vladi ministricu Blaženku Divjak, samo da bi na kraju sebe pogurnuo na čelo Povjerenstva za reformu obrazovanja. Tko vodi reformu i kakva će ona biti, nitko više ne zna.
Plenković je krenuo pomiriti dvije zavađene struje oko kurikularne reforme. Kao što već mjesecima grozničavo pokušava začepiti sve više rupa u brani koja je konstantno na rubu pucanja, za što bi mu uskoro moglo uzmanjkati prstiju.
Mora balansirati s tankom većinom, krpati koaliciju i nositi se s ucjenama svojih partnera, mora zataškavati propuste svojih ministara ili ih u panici mlatnuti po ćelenki kad god njemu počne gorjeti pod noktima.
Budućnost u Bruxellesu
Plenković svoj strah za preživljavanje u Vladi kombinira sa strahom od preživljavanja u vlastitoj stranci, što sve nadopunjuje strahom za vlastiti imidž i budućnost u Bruxellesu.
Strah od reakcije desnice sudara se sa strahom od reakcije liberala i manjina koji mu drže leđa. Strah od gubljenja rejtinga zbog Vladinih poteza potencira se strahom od onoga što bi se tek moglo dogoditi kad se ne bi povlačili nikakvi potezi.
A svi ovi strahovi doimaju se apsurdnima u situaciji kad Plenković (barem zasad) nema konkurenciju u HDZ-u, niti HDZ ima konkurenciju na političkoj sceni, u trenutku kad je oporba doslovno "u podrumu", kad je on najpopularniji premijer u zemlji, a na Pantovčaku mu sjedi (barem formalno) prijateljska predsjednica.
I svejedno, Plenković svojim kompromisima, kolebanjima, otezanjem i u mnogo navrata otvorenim licemjerjem blokira državu, blokira reforme, blokira poštivanje zakona i Ustava.
Blokira napredak društva, ali ne i njegove negativne pojave i pogubne trendove.
