Karabatić: Ne znam što mi je! Gobac: Zašto smo tako spori?!

Šetao je hotelom "Park", naizgled miran i vrlo opušten. Nikola Karabatić baš i nije djelovao kao ponajbolji svjetski rukometaš koji igra, u najmanju ruku, vrlo loš turnir. Debelo ispod svoje razine.

- Ne znam što mi je. Znam da mogu puno bolje, ali ne znam gdje je problem. Ništa, ostaje mi samo koncentrirati se i pokušati biti bolji - rekao je Nikola, jedini od Francuza koji se nije pozdravio baš ni s kim od naših igrača po dolasku u novosadski hotel.

Sve reprezentacije u istom su hotelu, u predvorju se izmjenjuju hrvatske, francuske, islandske, slovenske, mađarske i španjolske trenirke. Španjolci su, lako je primjetiti, najbolje raspoloženi. Prisjelo im... Venio Losert ih je pozdravljao, družio se s njima, ipak je dugo igrao u Španjolskoj. A mi smo ostali uz Karabatića. Odradio je nekoliko fotografiranja s osobljem hotela, nasmiješio se i mahnuo rukom.

- Ajde, budi dobar u utorak navečer. Dobar prema Hrvatskoj - rekao sam mu na odlasku.

Nasmijao se opet, bojim se da me nije dovoljno ozbiljno shvatio... Opaki su ti Francuzi, uvijek je s njima mučenje, posljednjih godina redovito loše prolazimo. No sa Španjolskom smo dobro prolazili pa se priča okrenula. Valjda će i večeras biti tako, vrijeme je da im naplatimo sve dugove i izbacimo ih iz polufinala. Riječ "osveta" baš i ne pripada u sportski vokabular, no jedina je koja mi pada napamet kad vidim onog Fernandeza, Dinarta, Gillea, Omeyera pogotovo.

Naši su se dobro potrošili protiv Španjolaca, valjda i ispucali fond pogrešaka, prava na pogrešku više nemaju. Poraz od Francuza vjerojatno bi bio koban po sve one ambicije koje su ponijeli u Srbiju.

- Ma to je nevjerojatno. Gradimo jednu koncepciju, s njom dvaput dobijemo Španjolce u kvalifikacijama, a onda se u ovoj utakmici vratimo na spori, neučinkoviti rukomet - ljutit je bio veliki šef Zoran Gobac.

Iako će on, uz onaj njegov osmijeh, reći nešto drugo.

- Kakav šef, eno vam šefova u hotelu "Park" - rekao je, misleći na igrače i izbornika.

Ljutit je na Balića, zamjera mu puno toga, vjerojatno i više nego što bi trebao, a na Golužu ipak nije podigao glas. Barem zasad, barem ne javno. I izborniku je ova utakmica vjerojatno ključna, novi neuspjeh, propuštanje drugog polufinala zaredom, Gobac će mu teško oprostiti.

A na putu od hotela velikog šefa do onog u kojem su igrači, barem za trenutak sam se odmakao od rukometa. I razmišljao o Novom Sadu.

- Nije to više to... Ovaj grad izgubio je dušu. Doselili su se ovi s brda i sad oni vode glavnu riječ. Sve je nekako ubrzano, nije u našem fazonu. Već sam počeo razmišljati i da se preselim u neki mirniji grad, manji, više vojvođanski - priča mi taksist, rođeni Novosađanin i pravi lala.

Taksira u golfu dvojci, rukomet ga baš i ne zanima, ima taj svojih problema.

- Evo, morao sam posuditi auto od prijatelja, svoj ne mogu registrirati. Bivša žena me gnjavi. Živjeli smo skupa dvije godine i sad mi želi uzeti i jastuk ispod glave - požalio se nesretnik

Ali ima već ponešto iskustva kad je riječ o bivšima...

- Baš mi kaže kćer nekidan: 'Ćale, da skupimo sve te žene koje su prošle kroz našu kuću, mogli bismo napraviti jednu lijepu i veliku svadbu'. I što da joj kažem? Jesam, imao sam puno žena, ali znaš kako kažu... Iskoristi sve što ti život nudi, inače će ti na nebesima, kad odeš, na nos nabijati sve te propuste. I ja sam napravio sve da mi gore, kad preselim jednoga dana, nemaju što reći - stigao je ispričati taksist u tih nekoliko minuta vožnje.

Iskreno, nije izgledao kao tip čiji bi životni moto trebalo kopirati, ali poanta bi valjda trebala biti ispravna. Pitajte hrvatske rukometaše... I oni bi vjerojatno voljeli da im nakon večerašnje utakmice nemaju što zamjeriti. A mi bismo voljeli da imamo što slaviti.