Ljubav je nešto najljepše što nam se u životu dogodi. To je onaj osjećaj koji te pokreće, to je onaj poticaj koji te uvjeri da je život lijep bez obzira na sve nedaće koje te u njemu mogu snaći. Ali što kad pukne? Što kad ono što je jučer bilo sve danas postane ništa? Ima li veće boli? Naravno da ima.

Problem je što u tom trenutku misliš da je tebi najgore na svijetu. Nitko te ne razumije, nitko ne može shvatiti tvoju bol. U početku je super. Svatko u jednom trenu mašta o toj nekakvoj slobodi dok je s nekime. Bar pokoji put ta misao prođe glavom, ali je ne ostvariš jer je milijun puta više pluseva bilo u toj osobi nego u tvojoj samoći. A onda kad pukne dobiješ tu slobodu. Spektakl.

Ne znam zašto ljudi toliko seru o prekidima. Oni uopće nisu loši. Sam si svoj gazda. o tome svi maštaju. I onda kad oni alati koje odabereš kao bijeg od stvarnosti prestanu koristiti svrsi, krene napad realnosti. A ona boli. Jebiga.

Ako ga slučajno i nađeš prejednostavno ga je prihvatiti jer niste vi bili jedni od onih jednostavnih. VI ste imali nešto posebno. To je bila bajka. Znaš da nije jer ne bi pukla, ali hvataš se i za najretardiranija objašnjenja i idealiziranja nečega što je bilo daleko od idealnog.

Onda ide bildanje potopljenog ega. Nije život jedna žena i slične gluposti. Ti si prava prilika, svaka te želi. Naravno da i tu naletiš na još niz zidova, a najveći je onaj tvoj jer shvaćaš da se i dalje samo trudiš zaboraviti nekoga na totalno krivi način – bježanjem. Bježati nije nikad dobro. Prelako je. A ti nisi papak.

Ali što kad je prava istina možda još bolnija od onoga što ti se mota po glavi cijelo vrijeme.

Zašto nisam bio onakav kakav sam uvijek zamišljao da ću biti nekoj koju volim? A možda i najgore pitanje od svega: Jesam li ja uopće vrijedan nečije ljubavi?

Naravno da s nekakvim odmakom vremena shvaćaš da su takva pitanja uzaludna jer sve i da su odgovori na njih najgori mogući i da se osjećaš kao zadnje govno, to ne mora ništa značiti za neki daljnji život. Ako si imalo normalan na greškama ćeš učiti, graditi se. Slomljeno srce rijetko kada ostane takvo zauvijek. To može Josipa Lisac izvest, mi ostali nismo takvi. Koliko god izlizano zvučalo, vrijeme uistinu liječi sve rane.

Ali vrijeme samo od sebe ne može potpun izliječiti ako se i sami ne potrudimo uložiti sve snage u ozdravljenje. Ništa u životu ne treba forsirati da se dogodi prije nego je došlo vrijeme da se dogodi. Sreću nekad treba isprovocirati, ali ne iziritirati. Život ide svojim tijekom. Svatko od nas ima nekakav drugačiji tijek, ali njega treba osluškivati. Nikad u životu ne treba preskakati niti jednu fazu.

Vjerovali vi u nekakva božanstva, puku slučajnost ili isključivo znanost – svatko od nas napravljen je tako da bude poseban. Netko posebno nadahnut, netko sposoban, netko emotivan, netko hladan. Ima i onih koji su jednostavno glupi, zli, šljam. Ali svi, i jedni i drugi imaju svoj tempo. I kad pratimo svoj tempo života ne treba ga nikad uspoređivat s drugima. On je samo naš. Ako ti je potrebno pet godina za spojit sve komadiće srca razasutog u milijun komadića – uzmi si jebenih pet godina.

Da gubi vrijeme sastavljajući nešto što onaj koji je poklonio nije imao volje ni želje sastavljati. Jel uopće ima svrhe sastavljati nešto što onome čije je to nešto ne znači dovoljno da sam sastavi?

Svaki poraz u životu i svaku (u tom trenutku) neopisivu bol treba uzeti kao iskustvo. Ništa nas ne može toliko slomiti ako sami to ne dopustimo. Ljubav je predivna stvar kad postoji, tragična kad završi i to stoji. Ali ljubav ne može nestati. Samo je treba tražiti na pravim mjestima i dočekati je spreman. Nikad nije kasno ni za što.

A opet, ako je tvoja vizija ljubavi biti sam i na taj način biti sretan, to je isto savršeno. Ali nikada ne bi trebali takvu odluku donositi samo iz glupih uvjerenja da je sve što se u ovom svijetu nudi nedostižno za vas ili da više niste vrijedni ljubavi. To je idiotizam. Svatko je vrijedan ljubavi. Velike, male, srednje, imaginarne. Bilo kakve. Nabijem je, kakva god da je, ona nas pokreće. Bilo da je riječ o ljubavi prema sebi, prema bližnjima, poslu ili nečem osamstošezdesetsedmom, ali ta patetična i dosadna ljubav je svuda oko nas.

Trebamo samo biti svjesni da koliko god nas može uzdići toliko nas može i uništiti. Bitno je naučiti toj istoj ljubavi oprostiti i dati joj novu priliku.

Pomognite mu da zacijeli i bude spremno za nove velike radosti jer to je ipak ono što svi želimo i možemo. Za kraj vas ostavljam s jednom predivnom pjesmom Damira Kedže koja mi je ovih dana konstantno na repeatu. I iako je zapravo jako tužna i daje naslutiti kako je teško dići se kad si jednom slomljen, u meni izaziva veliku količinu radosti i motivacije da svakog dana sam sebi dokazujem da od sebe, svoje sreće i ljubavi nikad ne treba dizati ruke...

O autoru:

Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate... 

Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu.