Ne pali se sreća na zlice, gotovane i lijepa dupenca

Oduvijek sam točno znala što želim, no ne i kada ću i kako do toga doći.

Oduvijek sam se pitala, kada je ona „sreća prati hrabre“ bila na nečijem jeziku, daje li ta sreća neke dodatne bodove onima koji vjeruju u vremenu kada nitko ne vjeruje nikome, onima kojima je dovoljno da im ne odmažu oni koji im ne žele pomoći, ili onima koji ne foliraju kada se mnogobrojna ljudska lica bezoblično odjenu u maske. Svatko od nas odgovoran je za svoju sreću isto koliko je odgovoran za svoju djecu, svoje račune, svoju kuću, svoje tijelo i svoju dušu.

Činilo mi se ponekad, u danima kada sam petljala računice oko toga koliko sam dobila a koliko izgubila putem, da sreća baš poput mene i nije neki dobar matematičar, i da ne barata vješto ulozima koji obećavaju siguran dobitak.

ZLICE i ljudi slični njima točno znaju što žele, i još važnije, znaju točno kada će, zahvaljujući kome, i na koji način do toga doći. Svaki put kada se osjećam loše, kada mi ne ide i kada mi se na grudi spusti vlak zvan čežnja ja pogledam zlice i shvatim koliko sam sretan i blagoslovljen čovjek. Gaziti preko svih i još k tome prizivati sreću najtužniji je scenarij na svijetu.

GOTOVANI pak i ljudi slični njima dobro znaju što im treba i ne libe se zatražiti to od ljudi koji ih okružuju. Na koncu, za gotovane rade drugi. Njihovi su dlanovi mekani poput dječje guze, a takav im je i karakter. Kada se rastužim i kada pomislim da svijetom vlada mržnja i pohlepa pogledam gotovane i nasmijem se od srca. Ako postoji mjesto na kojemu ništa ne raste onda je to sigurno um prosječnog gotovana.

LIJEPA DUPENCA za kraj ove priče, za moj su pojam posebna kategorija sreće u ljudskom obliku. Čini se da imaju sve što požele. Sreću, svijet, ljude. Kada se lijepa dupenca dignu svi se pogledi okrenu, no kada sjede i šute nerijetko su najnevidljivije osobe u prostoriji. Kada se pogledam u ogledalo i ne mogu stati sa zapažanjem vlastitih nedostataka zastanem, upalim wifi, pogledam to lijepo dupence na instagramu i u trenu izdahnem. Kladim se da je prokleto teško stanovati u tako savršenoj koži. Nitko nema potrebu prodrijeti ispod nje.
…

Ja sam se u životu osim na neka lijepa dupenca, ponekog zlikovca i gotovana „palila“ i na toliko gluposti da sam se na kraju zamjerila i vlastitoj sreći. Jedino što mi je nakon toga preostalo jest provući se kroz obruč vlastitih nesretnih iluzija i napokon sagledati svijet oko sebe onakvim kakav uistinu jest. Danas, gotovo da mi se sreća svakodnevno pojavljuje na vratima. Uvijek je kratka ali direktna. Progovara, prvi puta nakon dugo vremena glasom koji bih i dan danas prepoznala u mraku.

…

Izvorni tekst pročitajte ovdje.