Bilo bi sjajno pronaći našega Tabareza da uvede malo reda

Parkiralište ispod Dinamova juga, četvrtak ujutro, malo nakon što je Kruno Jurčić odradio trening s momčadi. Kiša nekako čudno pada, kišica zapravo, imaš osjećaj da te netko pljuje s nebesa. Sve u svemu, tmuran dan. I tmuran tip nekoliko metara dalje.

- Evo, moj mali kaže da više nikad neće stati na gol. Zamisli, pozove ga u reprezentaciju, on skače od oduševljenja. Drugi dan neki roditelj plati i ovaj pozove njegovog sina, a mog malog odbaci. Naravno da je dijete razočarano, da kaže da više neće u životu stati na gol - govorio je tip kojemu ne znam ime.

Ne znam ni tko je sin, očito je golman, a nemam pojma ni o kojem je izborniku riječ. Ni tko je "roditelj koji je platio". Ali nisam iznenađen. Ne, ni najmanje. Tako to nekako funkcionira u ovoj zemlji, u ovakvom nogometu, nije to nikakva tajna. I nije tu bio kraj priča o reprezentaciji jedne sumorne države u još sumornijem jutru. Nisam prisluškivao, samo sam stajao, ali čuješ glasove. I vidiš četiri klinca, Dinamove torbe na ramenu, i njima je valjda trening tek završio.

- Ma boli me briga za reprezentaciju, uopće me ne zanima - ispalio je jedan negdje usred rečenice.

Ne znam kontekst, ne znam ni imena klinaca, ali opet nisam iznenađen. Ni najmanje. Takvo je vrijeme došlo, pomislim, više ni tinejdžere koji se bave nogometom ne pali reprezentacija. Ili pali, ali je taj klinac bio ljubomoran na one koji su u reprezentaciji. Dok on, očito, nije. Ali manje bitno, važan je stav. I odnos prema nečemu što je nekada bilo sveto.

Nekoliko sati poslije, dnevna rutina i, sasvim slučajno, tekst o fenomenu urugvajskog nogometa. Oscar Washinghton Tabarez je ondje glavni, frajer od 64 godine koji je trenirao i veliki Milan, ali životno djelo mu je Urugvaj. Ovaj Urugvaj, Forlanov, Suarezov i Cavanijev, Urugvaj koji je igrao polufinale Svjetskog prvenstva prošle godine.

- Dječacima od 15 godina stalno ponavljamo da imaju privilegij što igraju nogomet, što su u reprezentaciji. I govorimo im da bi svi njihovi vršnjaci željeli biti na njihovu mjestu. Imaju priliku i družiti se s našim najvećim zvijezdama, Forlanom i Suarezom, shvatiti da jednoga dana oni mogu biti na njihovu mjestu - jedna je od izjava gospodina Tabareza, glavnog krivca za povratak velikog Urugvaja na scenu. I dodatak...

- Znate, u Urugvaju ne postoji ništa osim nogometa. Nikakav drugi sport, samo nogomet.

I eto ti analogije. Ni u Hrvatskoj, kako vrijeme prolazi, ne postoji ništa osim nogometa. Odbojku su odavno uništili oni koji su je vodili, košarka je na najboljem putu da doživi istu sudbinu, vaterpolo nije dovoljno globalan... Ostaje ti, eventualno, rukomet. I, naravno, nogomet. A opet, jednog klinca nije briga za reprezentaciju, drugi se zbog reprezentacije želi ostaviti nogometa, treći upadne u reprezentaciju zahvaljujući tatinoj lovi. Dvije male države, dvije države u kojima je nogomet praktički sve što je ostalo od sporta, ali razlika je bitna.

Rezultat? Urugvaj se diže, igra polufinale SP-a i osvaja Copa Americu uz žive i zdrave Brazilce i Argentince i uživa u trenutku. Hrvatska za to vrijeme ni ne ode na SP, ne uspije čak ni ne izgubiti od skromne Grčke i davi se u vlastitim problemima. A to je, bojim se, tek početak. Ne želim ni zamisliti kako će se razvijati hrvatska nogometna budućnost ne uspije li reprezentacija proći Turke i otići na Euro. Pa u takvom stanju krene u opaku skupinu u borbi za SP u Brazilu. HNL bi i definitivno odlutao u amaterizam, u koji već sada zapravo i pripada, reprezentacija bi postala nebitna, nogomet također. I onaj klinac koji je laprdao ispod Maksimira bio bi samo jedan od mnogih.

- Koga briga za reprezentaciju...

Zvuči katastrofično, možda je i pretjerano, nadam se da je pretjerano, ali sve vodi k tome. Sve dok se nekim čudom ne pojavi nekakav hrvatski Tabarez. I natambura sve one koji su hrvatski nogomet doveli ovdje gdje jest. Točnije, koji ga vode ondje gdje je odbojka i ondje gdje će uskoro biti košarka. Na margine.