Kolumne

Komentari 8

Nekad smo tražili Eliota Nessa u DORH-u. Sad nas nije briga

Nekad smo tražili Eliota Nessa u DORH-u. Sad nas nije briga

"Ja sam dijete Državnog odvjetnika", izjavio je Dražen Jelenić, novi glavni državni odvjetnik. Ako on predstavlja politiku kontinuiteta u kojoj je taj "orao DORH-a pojeo tek par muha", onda se nemamo čemu nadati

"Od Državnog odvjetnika se očekuje da se ponaša kao Elliot Ness", poručio je predsjednik SDP-a Zoran Milanović u saborskoj raspravi o povjerenju Mladenu Bajiću.

Bilo je to prije davnih osam godina.

U tih osam godina taj naš "Eliott Ness" nije uspio doći do pravomoćne presude Ivi Sanaderu, a od cijele korupcijske hobotnice osuđen je samo jedan ministar za instaliranje reflektora u svom selu i drugi na guljenje krumpira.

Zato nam je danas postalo svejedno. Danas nam je dobar bilo tko. I zato Plenkovićeva Vlada izmišlja novog šefa DORH-a tjedan dana prije isteka roka.  

"Ja sam dijete Državnog odvjetništva", izjavio je kandidat za novog glavnog državnog odvjetnika Dražen Jelenić na jučerašnjem saslušanju pred saborskim odborom.

On misli da "to nije ništa loše". Ali zapravo, to priznanje moglo bi se shvatiti više kao prepreka, nego kao preporuka za imenovanje.

Velike nade

Jer, dvadeset godina slušamo o velikim nadama iz Državnog odvjetništva, o velikim antikorupcijskim akcijama, grandioznim uspjesima, a na kraju teškom mukom uspijevamo nabrojati tih nekoliko pravomoćnih presuda. Institucija koja se hvali parolom "Orao ne jede muhe" uspjela je progutati nekoliko muha i s time se naveliko hvaliti.

Pa ako Jelenić doista predstavlja politiku kontinuiteta, to je onda nešto što bi nas trebalo zabrinuti, a ne ohrabriti.

"U javnosti prevladava stav, a s kojim se načelno i ja slažem, da je u Hrvatskoj splasnuo entuzijazam u borbi protiv korupcije", kazao je prije nekoliko mjeseci sudac Županijskog suda Ivan Turudić. "Svjedoci smo smanjenog priljeva kaznenih predmeta, za što postoje dva moguća objašnjenja. Jedno je da kriminala ima manje, a drugo je da tijela kaznenog progona nisu efikasna u otkrivanju kaznenih djela. Javnost je umorna gledajući kako većina velikih korupcijskih slučajeva ne dobiva svoj sudski epilog. Razloga za to je više i malo je nevinih".

I imamo politiku kontinuiteta, umjesto da smo razbili kalup i krenuli drugim putem.

Sve je splasnulo

Zoran Milanović je svojedobno tražio svog "Eliota Nessa", pa je po dolasku na vlast ipak podržao Mladena Bajića nakon što su mu objasnili da je on svojim presudama srušio HDZ, a Hrvatskoj omogućio ispunjavanje uvjeta za pristupanje EU.

Nakon toga, sve je splasnulo. Dinko Cvitan je krenuo u rat s lokalnim šerifima, ali presuda još uvijek nema. No zato se više od svega pamti njegova presica s Andrejom Plenkovićem.

I nakon svih tih godina više uopće nije bitno koliko je šef DORH-a sposoban, nego koliko je podoban. Kao što je, uostalom, bilo bitno i proteklih četvrt stoljeća.

Naravno, ako pitate ljude iz DORH-a svi će vam reći da oni nisu krivi za izostanak presuda "krupnim ribama". Krivi su sudovi koji izriču oslobađajuće presude, kriva je policija koja ne prikuplja dokaze. DORH se naprosto našao između čekića i nakovnja i prima najviše nezasluženih udaraca.

U tome svakako ima istine: sudstvo je duboko kontaminirano politikom, baš kao što je policija pod direktnom kontrolom vlasti.

Podobnost, a ne sposobnost

No ako je doista tako, ako su državni odvjetnici, ti naši "elioti nessovi" doista tako nemoćni, a toliko požrtvovni, onda uopće nije bitno koga će Hrvatski sabor tamo postaviti. Točnije, koga će vlast tamo predložiti.

Sposobnost u tom slučaju doista nije bitna. Bitna je samo politička podobnost: da se znaju prepoznati politička kretanja i da se sklope politička prijateljstva, kao što je to bio usavršio Mladen Bajić, da se zna što tiše odraditi mandat, kao što je to uspjelo Dinku Cvitanu.

Može sada taj Dražen Jelenić, dijete ovakvog Državnog odvjetništva, biti onaj "Eliot Ness" kojeg smo godinama tražili. I što on može učiniti pored ovakvog sudstva i ovakve policije? 

I ovakve politike, naravno.

Politika, naravno, neće uzeti glavnog državnog odvjetnika koji će joj gaziti po prstima. To je postalo jasno onoga dana kad su Stipe Mesić i Ivica Račan najurili Radovana Ortynskog. Njegov nasljednik Bajić je hvatao političke leševe, dizao optužnice samo protiv onih koji su padali s vlasti. A vlast je tolerirala tužitelje koji su imali pokroviteljstvo Bruxellesa ili američkog veleposlanstva u Buzinu.

Sada smo u situaciji kad od glavnog državnog odvjetnika zapravo više nemamo nikakvih očekivanja. Što je za Jelenića dobro, posao će mu biti utoliko olakšan.

A tko zna, možda ćemo imati sreće pa se netko iz vlasti nekada na njega naljuti. Tada ćemo znati da je na dobrom tragu.

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.