"Ove ovlasti koje Škoro traži, taj korektiv, zapravo su mehanizam za lupanje šakom, ali ne po stolu nego po nosu onima kojima to zasluže", kazao je Mate Mijić, šef kampanje Miroslava Škore, u emisiji Otvoreno.
"Ove ovlasti koje Škoro traži, taj korektiv, zapravo su mehanizam za lupanje šakom, ali ne po stolu nego po nosu onima kojima to zasluže", kazao je sinoć Mate Mijić, šef kampanje predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, u sinoćnjem Otvorenom.
"Lupanje šakom po nosu?", začudio se Mislav Togonal.
Mijić se nije zbunio ni ogradio, već je objasnio: "Onima koji to zasluže, izdaju interese ljudi koji su ih birali".
"Mi danas", dodao je, "imamo praktički ukradenu i parlamentarnu demokraciju, ljudi izabrani na jednoj platformi su prešli na drugu i bestidno podržavaju one koji su potpuno suprotna politička opcija, imamo ukradenu izravnu demokraciju, vidjeli smo opstrukcije referendumskih inicijativa i novi zakon o referendumu".
I tako, od udaranja šakom po stolu došli smo do udaranja šakom po nosu.
"Šakom po nosu"
Možda ne baš metaforičkog. Mijić je podsjetio na poruku Kolinde Grabar Kitarović s prošlih izbora da će "premijeru lupati šakom po stolu", pa upozorio da se to "svelo na lupanje po stoliću novinaru Smrtiću" u nedavnom intervjuu s predsjednicom države.
Kolinda je, dakle, doista lupila šakom po stoliću. Škoro bi, preko Mijića, "lupio šakom po nosu". Zar doista?
I opet, nije se ogradio, nije se ispričao, nije objasnio kako je posegnuo za metaforom jer je želio biti slikovit. Ne, lupanje šakom po stolu očito je ispalo iz mode. Škoro bi sada "lupao šakom po nosu".
Prava je šteta što voditelj Togonal nije inzistirao na pojašnjenju. Pa da saznamo tko bi udarao po nosu - predsjednik države osobno ili njegov represivni aparat? Ili bi to obavljali građani na javnom kamenovanju, kao nekakvoj inačici referenduma?
Bi li tom "lupanju po nosu" prethodio neki političko-pravosudni proces, s pravom na obranu i žalbu?
I bi li to doista bio samo "nos" po kojem bi se "opalilo"?
Tko je to zaslužio?
U redu, ne treba ići toliko daleko, barem zasad. Zadržimo se u domeni metaforičkog, dokle možemo. Pa se zapitajmo zašto je potrebno podići razinu predsjedničkih ovlasti s udaranja po stolu do udaranja po nosu?
Stvar je očito u gradaciji. Lupanje po stolu jalovo je i neefikasno, iz izraza strogosti i prijetnje pretvorilo se u manifestaciju nemoći i frustracije. Pa je sada potrebno "lupati po nosu".
I to one koji to "zasluže".
Ako bi to bio premijer, kako bi to predsjednik države njega "lupio po nosu"? Mogao bi ga smijeniti, zamijeniti, možda i zakonski sankcionirati ili ga naprosto poslati na izdržavanje kazne. Ili ga zaista "zveknuti po lampi".
No Mijić se jučer referirao i na one koji prelaze na drugu stranu i podržavaju drugu političku opciju kako bi se zadržali na vlasti. To bi, dakle, bio HNS i prebjezi iz SDP-ovih redova u Hrvatskom saboru.
Put u diktaturu
Predsjednik države bi i njih "opalio po nosu". Međutim, čak i ako zasad pustimo po strani oblik sankcija, kako to Mijić misli da se šef države miješa u odnose stranaka u parlamentu, kao i u slobodnu volju zastupnika da dižu u parlamentu ruke za one opcije za koje žele?
Temelj Ustava još uvijek je trodioba vlasti. Predsjednik Republike, dokle god ga se bira na direktnim izborima, odvojen je od parlamenta koji potvrđuje premijera i Vladu. Mijić bi sada (odnosno Škoro) rušio tu trodiobu vlasti i s predsjedničke funkcije "lupao po nosu" saborske zastupnike "koji to zasluže".
A to je diktatura. I to doslovna, a ne metaforička, ma koliko fizičko kažnjavanje još uvijek ostavili u domeni metaforičkog.
Škoro bi uvodio red u državu. Kontrolirao politiku i političare, čak i kažnjavao "sve koji to zasluže". I pritom se pozivao na interes parlamentarne i(li) izravne demokracije.
Diktature smo već imali
Demokracija se, međutim, ako želi biti demokracija, čuva procedurama, zakonima i Ustavom, a ne samovoljom jedne osobe koja bi "lupala po nosu" sve koji to zasluže. Jer, tko bi mogao biti siguran da nije baš on to "zaslužio"?
Bi li predsjednik arbitrarno donosio odluku o tome koga treba "opaliti po nosu" ili bi se pozvao na neke zakonske ili ustavne odredbe? Tko bi te odredbe donosio? I ako bi tako želio narod na referendumu, onda bismo isto tako mogli ukinuti parlament i naprosto vladati preko silnika s Pantovčaka.
Koji bi čvrstom rukom, čak i šakom, uvodio red.
Ovakve poruke Škorina šefa kampanje nisu ništa drugo nego parazitiranje na frustraciji javnosti i građana, te demagoško trovanje i zagađivanje političke atmosfere u državi koja je zapravo tek učinila svoje prve korake u demokratskom odrastanju i sazrijevanju.
I najmanje joj treba povratak tamo odakle je tek izašla.
