Što je prvo nestalo, odavno nije ni važno, jer više gotovo nigdje ne postoje karikature, satirične rubrike... Kad se kaže gotovo nigdje, to, je li, znači i da negdje postoje. Tamo gdje ih se, možda, ne očekuje
U Hrvatskoj postoje samo dva, da dva, autora karikatura koji objavljuju svaki dan. Jedan od njih, Nik Titanik, objavljuje u dnevnom listu 24sata. U Hrvatskoj, a bit će i šire, puno šire, postoji jedan autor koji dnevno - dakle od ponedjeljka do nedjelje i tako u krug - objavi dvije karikature. Poznat je kao Nik Titanik i obje te karikature izlaze u listu 24 sata.
U Hrvatskoj jedne jedine dnevne novine imaju redovne satirične rubrike, među njima i strip od fotografija. Zovu se 24sata. Kad su u Hrvatskoj pokretane dnevne novine 24sata, dio famozne struke i isto tako čuvene kritičke javnosti smatrao je da će kontaminirati medijski prostor. Tabloid 24sata, eto, nakon svega i uz sve drugo, čuva ono što su iz novina istjerale tehnologija i vjera da je posao medija maženje elita.
Novinarstvo nije jedina, ali jest jedna od onih profesija koje u posljednjih petnaestak godina, možda malo više, prolaze kroz takve promjene da na kraju - i u brutalnoj zbilji, a ne samo zato što se to tako kaže jer efektno zvuči - ništa više neće biti isto. Baš ništa...Početkom posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća zvučna kulisa žurnalizma bila je buka pisaćih strojeva. Već sredinom devedesetih, hajde neka bude na pola njihove druge polovice, zamijenio ju je ton internetske dial up veze. Prije samo 18 godina - nije to previše za ljudski život, osim ako ne govorimo o zatvorskoj kazni - moglo se, i to komotno, živjeti bez e-mail adrese.
Sintagma internet novinarstvo za sve one što su prve kartice napisali na Olympiji imala je tad smisla koliko i ćevapi s medom. Domaćim ili tvorničkim, svejedno je. Jednom, nekada davno, kvaliteta nekog medija mjerila se njegovim sadržajem a ne brojem oglasa; novine su živjele od svojih čitatelja a ne od reklama za kobasice po akcijskim cijenama i prikrivene propagande koja je u međuvremenu promijenila ime, pa se sad zove kratko i iritantno - pi ar. Postulati jednog zanata i njegove starinske forme umiru, dakle, u izravnom prijenosu i u nikad bržem vremenu u povijesti. Ima li, ako je tako, a jest, onda uopće smisla praviti novine - pa makar i dnevne, kad i njima između samo dva broja, od danas do sutra, svaku važnu vijest zaguši kakofonija informacija u beskrajnom prostranstvu u kojem dva klika dijele esej Umberta Eca od pornografije? Tko kaže da nema i da treba u roku odmah prestati tragati za formom i formulom opstanka, neka se stavi u nimalo ugodnu poziciju oboljelog od neke teške, najčešće smrtonosne bolesti: one za koju ne postoji terapija sa sigurnim pozitivnim ishodom, ali postoji kakva-takva, pa tko zna... Možda, je li, i upali.
Ni društveni kontekst, niti duh vremena, novinama, a posebice nekima od novinskih žanrova, baš ne pogoduju. No kao što se, kako je govorio Antun Gustav Matoš, i u najgorim novinama može dobro pisati, tako se i u šugavim vremenima poput ovih mogu praviti novine koje će vješto pomiriti tabloidni, tržišno potentni i profitabilni format i njegovu formu, ali će u njima ostati važno i da se dobro piše, da se civilizacijske vrijednosti ne propituju već brane i da, uz ostalo, preživi ono što je nekada bilo neizbježno, pa postalo ili rijetko ili nepoželjno. Može i obratno. Ishod je svakako isti.
Što je prvo nestalo, odavno nije ni važno, jer više gotovo nigdje ne postoje eseji, kratke priče, reportaže, karikature, satirične rubrike... Kad se kaže gotovo nigdje, to, je li, znači i da negdje postoje. Tamo gdje ih se, možda, ne očekuje i tamo gdje se zna da je potrebna posebna vještina za iznevjeriti očekivanja publike, ali tako da joj se da - više. Ima, mora biti, među mlađim novinarima i publikom odraslom uz brzi internet, onih što im je preživjeli hrvatski tisak relikt prošlosti. No ima, mora biti, među takvima i onih što prepoznaju urednički predumišljaj, težnju da se kreativnim rješenjima sačuva duh najboljih novinarskih vremena i novina u kojima autori nisu bili kreativni daktilografi, a sloboda tek ime jednog nogometnog kluba iz Bosne i Hercegovine.
Nigdje nema više cenzure nego tamo gdje se svi prave da je nema, gdje je sve, kao, prepušteno tržištu i neizbježnoj, takozvanoj političkoj korektnosti, prema kojoj sve mora biti dozirano, računajući i smijeh. Industrija oglašavanja i teror te korektnosti efikasniji su od svih partijskih sekretara koji su ikad hodali po hrvatskim redakcijama i u njima čuvali stečevine Domovinskog rata, borbe za neovisnost, nacionalnu samobitnost... Isprika, oni su čuvali tekovine NOB-a, socijalističke revolucije i bratstvo i jedinstvo. Isti ljudi istim žarom.
Balansiranje između klasičnog pop arta i funkcionalnoga kiča, između satire i tabloidnosti, što se sve i svakog dana dešava u listu 24sata, nastavak je starih, pamćenja vrijednih uredničkih praksi iz prošlosti, korištenjem različitih sredstava u nimalo dobrim okolnostima. Zvuči li to kao, zapravo, borba s poznatim ishodom? Možda i zvuči, ali džentlmeni se svakako bore za unaprijed izgubljene stvari, kako je rekao Borges. I za još nešto, zajedno s damama iz redakcije: da naprave novine koje su i to, dakle dnevne novine, ali i mjesto na čijim se stranicama igrom fotografija, riječi, crteža i jarkih boja čuva prostor smijeha i slobode.
