Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Kolumna
Tomislav Klauški
Tomislav Klauški Srijeda, 18.07.2018. u 13:02
660 komentara

Nogometni opijum je popustio, a otrijeznio nas je - Thompson

Nogometna euforija koja je kreirala zajedništvo i optimizam raspršila se oko Thompsona. Buđenje je bilo bolno i opet smo se vratili na stare podjele, svađe, sukobe, čak i brutalne prijetnje "lošim domoljubima"

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
660 komentara

 Nogomet je, kako smo već nekoliko puta zaključili, bio opijum za narod.

Mjesec dana ljudi su bili opijeni njime, zahvaljujući nogometu zaboravljali su svakodnevne probleme, na plaće i mirovine, na sukobe, svađe i podjele. Farbali se i ukrašavali, grlili se i ludovali. Nije nam (toliko) smetao ni Ivo Sanader na tribinama u Rusiji.

Predsjednica države opravdavala se nakon svojih preemotivnih ispada da je bila opijena nogometom i da se naprosto nije mogla kontrolirati.

A čak su i premijer i ministri opijeni uspjesima navukli navijačke dresove kako bi prikrili činjenicu da su oni sami prilično neuspješni.

Tako nam je malo trebalo da zaboravimo na grubu stvarnost. Na mržnju, na podjele, na lažno domoljublje, na optuženike i osuđenike, na licemjere i paradere, na manipulatore i provokatore.

I tako nam malo treba da se vratimo na staro.

Djelovanje opijuma je popustilo. Buđenje je bilo brutalno.

Otrežnjenje i okidač

Ulazak Marka Perkovića Thompsona u igrački autobus poslužio je kao otrežnjenje, ali i kao okidač za one stare podjele i sukobe, kao podsjetnik na uvijek frišku mržnju i podgrijane uvrede.

Dovoljno je ovih dana boraviti na društvenim mrežama i usuditi se podijeliti javno mišljenje o Thompsonu, o njegovim poziranjima s Lukom Modrićem i Ivanom Rakitićem, ili nedajbože o Zlatku Daliću. Skupilo bi se u svemu tome dovoljno materijala za jednu dobru psihoanalizu patološkog stanja u kojem se nalazi hrvatsko društvo.

Odjednom, ljudi shvaćaju staru istinu da je Thompson oduvijek, i prije Rusije i u Rusiji i sada nakon Rusije, bio maskota hrvatskog nogometa, uz bok sa Zdravkom Mamićem i famoznim Josipom Šimunićem. Ne samo njegove pjesme, koje Dalić naziva "himnom reprezentacije", već i njegova političko-nacionalistička pojava u društvu.

Bujanec i Čehok

Odjednom, primjećujemo da Dalić pozira s Velimirom Bujancem, ali i da zajedno s Thompsonom pozira u društvu varaždinskog gradonačelnika Ivana Čehoka, bivšeg liberala, profesora etike i optuženika za korupciju.

Odjednom se prisjećamo kako je i Luka Modrić, najbolji igrač Svjetskog prvenstva, pod optužnicom DORH-a.

Odjednom izbija rasizam iz postova poznatih sportaša na društvenim mrežama koji stavljaju afričke zastave na postove o francuskoj reprezentaciji. 

I opet pucamo po šavovima.

To je društvo u kakvom živimo. Ne ono društvo koje smo sanjali pod djelovanjem navijačkog opijuma.

Mare i Kate i Geni kameni

Netko se ovih dana ponovno sjetio 1998. godine, samo tri godine nakon Oluje, kada su nogometaši po povratku iz Francuske pjevali "Mare i Kate" i kada Thompsona nije bilo ni blizu, a danas pjevaju Thompsona kojem su, usput budi rečeno, organizatori dočeka zabranili nastup i ugasili razglas na drugoj pjesmi.

Kako smo došli do toga?

Usput, te 1998. godine izbornik Ćiro Blažević dolazio je iz privatnog salona Franje Tuđmana, a danas Zlatko Dalić hodočasti okolo s Thompsonom, njihovim guruom.

Je li to napredak?

Prije dva dana u neviđenoj euforiji pola milijuna ljudi dočekivalo je svoje heroje iz Rusije, a danas se na Twitteru plasira teza da je guranje Thompsona na pozornicu bio "meki državni udar", za koji je onda Plenkovićev savjetnik Krešimir Macan spremno odgovarao da "nije uspio".

Malo nam je trebalo da se vratimo na staro.

Koja je prava Hrvatska?

I gotovo nam dođe da se zapitamo koja je prava Hrvatska: ona koja je bila opijena nogometnom euforijom ili ona koja se oporavlja od te euforije? Ili zapravo postoje dvije Hrvatske?

Odnosno, zar nam samo ulazak u finale Svjetskog prvenstva može pomoći da se osjećamo kao svjetska, moderna, umjerena, građanska, pozitivno domoljubna država?  

Kako je opijum popustio, Hrvatska se opet rascijepila po starim šavovima: političkim, domoljubnim, svjetonazorskim, ideološkim...

Opet frcaju prijetnje i uvrede svima koji se usude propitivati Thompsona i reprezentaciju, kako se društvenim mrežama do jučer munjevito širila dobra vibracija oko nogometa, sada se još brže šire prijetnje.

Nogometna doza opijuma pokazala nam je kako bismo mogli živjeti i razvijati se kao društvo. Ali za dulje djelovanje tog učinka treba nam veća doza.

Ili još bolje, neka dubinska terapija kako naše samopoštovanje ne bi ovisilo o nogometašima, a izražavanje mišljenja o Thompsonu i drugovima ne bi se kvalificirala kao nacionalna izdaja i nedomoljubni čin.

Povratak u stvarnost obično je buran i pravilu bolan.

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message