Nowitzki je kralj strpljivosti, a Sopek postaje ime u Ukrajini

Posljednjeg dana prije povratka kući bilo je važno samo jedno - naguštati se u dobroj košarci koliko god je moguće. Raspored je bio zaista obećavajući. Za početak Španjolska, najveća europska velesila, prepuna zvijezda, pa čak i iz NBA perspektive, protiv Njemačke s Dirkom Nowitzkim. 

Sve te igrače gledao sam uživo i ranije, osim Sergea Ibake, naturaliziranog krilnog centra iz Konga, koji u Oklahoma Cityju žari i pali uz Kevina Duranta i Russella Westbrooka, a prošle je sezone sudjelovao i u natjecanju u zakucavanjima. E, on je bio razočarenje. Za 15-ak minuta igre istaknuo se samo po četiri faula. Stvarno sam više očekivao.

Od Nijemaca je nerealno bilo tražiti pobjedu u toj utakmici, iako za njih igra ponajbolji svjetski košarkaš. Nakon poraza na Dirku se vidjelo da je utučen. Pretpostavljam da mu se zaista nije razgovaralo s novinarima, no čovjek je pravi profesionalac s neograničenim strpljenjem. Oko njega su se u mix-zoni nabrzinu stvorili deseci diktafona, mikrofona, fotoaparata i kamera. Nitko ne pobuđuje toliko zanimanje kao Plavi anđeo. 

Vidjelo se na njemu da je umoran i bezvoljan, no stoički je podnosio sva pitanja, dok čovjek iz osiguranja nije rekao da je dosta i odveo ga u svlačionicu. A hrvatski se junaci ponekad ne udostoje ni pojaviti u unilateralu za HTV, iako im je to dužnost...

Na redu su bili Francuska i Turska. Još jedan okršaj krcat NBA zvijezdama, koje baš nemam priliku često vidjeti uživo. Parker i Batum konstanta su njihove repke, no zanimao me Joakim Noah, sin slavnog tenisača Yannicka i švedske manekenke. Tip je zaista "životinja", mlati sve pred sobom i ne preza ni pred čim da bi došao do lopte. Da je nama jedan takav... Turci su imali priliku za produžetak, ali je pet sekundi prije kraja, na tri poena zaostatka, Preldžić "zaboravio" izvesti loptu za pet sekundi. Moram priznati da odavno nisam vidio gluplji način za izgubiti utakmicu.

U prekrasnoj Siemens Areni, u kojoj igra Lietuvos Rytas, na time-outima su publiku zabavljale cheerleadersice iz svih četiriju skupina prvoga kruga, a još su ih i pojačale prekrasne plavokose Ukrajinke Red Foxice, najpoznatija plesna skupina u Europi. Zato me posebno iznenadio poziv malo prije kraja poluvremena.

- Gdje si? U press-centru te traži jedna Red Foxica - nazvao me kolega iz Slovenije.

Ma da, ziher, pomislio sam. Ali onda, nismo baš tako bliski da me zafrkava na taj način, a i zašto bi zbog toga trošio svoj slovenski mobitel birajući hrvatski broj usred Litve. Otišao sam do press-centra i zaista...

- Ti si iz Hrvatske? - upitala me zanosna plavuša.

- Super! Evo radim anketu među novinarima svih zemalja. Koja je najpoznatija plavuša u tvojoj zemlji?

Malo sam bio razočaran. Nekako sam se nadao da će me pitati da idemo van večeras, al' dobro, što sad. Uvijek sam spreman pomoći ljepotici u nevolji. Nakon kratkog razmišljanja, shvatio sam da je najlogičniji odgovor Renata Sopek. Seve je ipak crnka. Da se poblajha, to bi već bila druga stvar. Nije mi htjela otkriti o čemu se radi. 

To je velika tajna, kaže. Ni uz uvjeravanje da je njena tajna kod mene sigurna, nije se dala. Valjda za neko sljedećih natjecanja namjeravaju složiti plesnu skupinu od najpoznatijih plavuša diljem Europe. Sopekica bi se, siguran sam, dobro uklopila.

Za kraj programa igrale su Litva i Srbija. Tome sam se najviše veselio, doživjeti litvansku repku u domaćoj atmosferi. Dvorana je već bila puna dva sata prije početka. Zato su me posebno iznenadila dva tipa ispred dvorane.

- Pričate srpski? - upitao je jedan od njih, nakon što me čuo kako razgovaram s kolegom.

- Skoro. Hrvatski.

- Imate možda koju kartu viška?

Kakvi optimisti, pomislio sam. Doći u Litvu bez ulaznice na utakmicu protiv domaćina. Naravno, nisam im mogao pomoći. Ušao sam u dvoranu, a unutra sve zeleno i žuto i izuzetno bučno. Gledao sam Grke u Ateni i Turke u Istanbulu, ali ovo je nešto posebno. Ovi ljudi zaista kuže što se događa na parketu. Guštao sam u svakom potezu i u oduševljenju krcate dvorane, svjedočio prvoj "stotki" na ovom Eurobasketu. Ushićena masa poslije utakmice krenula je prema gradu, a ja, nekon još ponekog pića, u hotel. Dok ovo čitate već sam odavno otišao iz Vilniusa...

Šteta što nije bilo prilike ostati još poneki dan, vidjeti još koju utakmicu, bolje upoznati grad, a možda i onu konobaricu iz ČiliPice, koja mi se posljednje večeri tako slatko smiješila...

Pitanje je kad će opet biti prilike za ovakvo putovanje. Eurobasket je za dvije godine tu iza ugla, u Sloveniji, a poslije tko živ, tko mrtav. Nadam se da su vam se svidjele ove moje pričice o dogodovštinama iz Litve. Ako jesu, slobodno pokušajte u komentarima izlobirati da me urednici pošalju na poneko slično putovanje, neovisno o košarci, pa da sve ovo ponovimo :)