Gledajući sve one kvalifikacije Rusija i ljeto 2018. godine su se činili tako daleko, ali najveći show na ovoj planeti je pred nama, došao je šaptom, onako nečujno. Za mene, kao i za većinu ljubitelja ovog sporta Svjetsko Prvenstvo je oduvijek predstavljalo nešto posebno, unikatno. Tko ne bi volio natjecanje na kojem slava, novac i popularnost ne znače ništa pokraj motivacije, talenta i zajedništva? Posebno uređenje natjecanja daje priliku autsajderima da u 90 minuta pokažu svijetu da ih ne treba otpisivati, nema drugog dijela sezone da popraviš dojam, nema dvomeča i uzvrata, na tebi je hoćeš li iskoristiti trenutak ili ćeš svoju priliku prokockati. Volim reći da je Svjetsko nogometno Prvenstvo natjecanje trenutka, inspiracije pojedinca, natjecanje jednog poteza koji može promijeniti sve. Ovaj tekst je baš posvećen jednom trenutku, jednom potezu koji je za junaka ovog teksta bio krucijalan.

Majstor Chilene

Kada sam odlučio napisati tekst o uspomeni po kojoj ću pamtiti prošlo SP u Brazilu, kroz glavu mi je prolazilo mnoštvo slika. Pamtim Jamesov volej, 18 tragičnih minuta Brazila u Belo Horizonteu, Kostariku, Götzeov gol za naslov u produžetku i još puno toga, ali moja najupečatljivija uspomena na prošli Mundijal vezana je uz utakmicu Brazil – Čile i čileanskog napadača Mauricia Pinillu. 

Ime Mauricia Pinille nikada nije odjekivalo u svijetu nogometa. Na kraju njegove karijere ostao je upamćen kao igrač koji nije iskoristio svoj potencijal, dok su njegove igre na zelenom travnjaku zasjenili potezi van terena. Čileanci su u Pinilli vidjeli igrača koji će nastaviti njihovu tradiciju odličnih napadača kao što su Salas, Zamorano pa i Humberto Suazo, nakon sjajnih partija u čileanskoj ligi Pinilla je karijeru nastavio u Interu, ali umjesto napretka tu su za njega počeli problemi. Za Inter nije odigrao ni jednu utakmicu, nije se uspio nametnuti na treningu, dok je njegov razvratan način života dodatno usporavao karijeru u Europi. Možemo reći da je nastavak Pinilline karijere bio onako „nomadski“, u klubovima se nije zadržavao dugo, svake polusezone je išao negdje na posudbu, a imao je i problema s ozljedama.

Nakon Intera slijedile su epizode u Chievu, Celti, Sportingu, Racingu, škotskom Heartsu, zatim se na kratko vratio u Čile, da bi odlaskom u Apollon Limassol nastavak Pinilline karijere bio upitan. Usprkos lošim igrama za klub, Pinilla je motivaciju pronalazio u reprezentaciji, pod palicom legendarnog Marcela Bielse bio je najbolji čileanski strijelac u kvalifikacijama za SP 2006., no nisu se uspjeli plasirati na završni turnir. Ubrzo je Pinilla bio uključen u veliki skandal koji je obilježio njegovu karijeru, naime, Pinilla je uhvaćen u jednom hotelu sa ženom Luisa Antonia Jimeneza, tadašnjeg kapetana čileanske reprezentacije. Povodom toga Pinilla je sudjelovao u tuči u jednom noćnom klubu, završivši u bolnici s ozljedama vrata i glave, ubrzo je obznanio javnosti da se povlači iz reprezentativnog nogometa.

FILIP BILIĆ: Kraj Premier lige: Sezona Plavog mjeseca i Mo Salaha

Život je Pinilli pružio drugu šansu, odlazak u Seriu B pokazao se kao pun pogodak. Pinilla je u 24 nastupa za Grosseto postigao čak 24 gola i tako vratio svoje ime na nogometnu kartu svijeta. Od njegovih samih početaka Seria A je bila san za Pinillu, iako sada nije zvao Inter, Pinilla se dobro snalazio u klubovima kao što su Palermo, Cagliari i Atalanta, na račun njegove igre u Seriji A kontroverzni Pinigol je ponovo pozvan u reprezentaciju.

Ono što Pinillu čini tako posebnim je nesvakidašnje umijeće izvođenja „škarica“. Najbolje primjere „škarica“ ili „makazica“ mogli smo vidjeti ove sezone u završnici Lige Prvaka, Ronaldo i Bale su zabili golove na taj način, jedan atraktivniji od drugog. Prosječnim nogometašima je uspjeh zabiti jedan takav pogodak u karijeri, veliki igrači ako uspiju 2-3 puta to je ogromno, no  znate li koliko ih je Mauricio Pinilla zabio?  11. Jedanaest. Kada bih gledao pregled Serie A na TV-u, svako par kola bi prikazali ili dobar pokušaj ili gol „škaricama“ Pinille. Čileanci su mu zbog toga dali nadimak El Acrobata – akrobat.

„Akrobacije su uvijek bile lake za mene, otkad sam bio momak. Škarice su prelijepe za gledati, navijači to obožavaju. Pokušam ih uvijek kada sam u mogućnosti, bez razmišljanja.“

Iako je nogomet kao igra izmišljena u Engleskoj, „škarice“ se kao potez vežu uz Južnu Ameriku i izazivaju kontroverze oko njenog postanka. Prema velikom Eduardu Galeanu ovaj potez je  godine 1914. prvi napravio Ramón Unzaga, Bask koji je kao dijete emigrirao s roditeljima u Čile. Na loptu koja je išla visoko i iza njegovih leđa, Unzaga je reagirao tako što se bacio na leđa i udario loptu nogom visoko u zraku – potez je nazvan la Chorera (Chorera je nadimak grada i kluba za koji je igrao). Dvije godine kasnije igrajući za Čile na prvom izdanju Copa Americe Unzaga je ponovo izveo udarac, ovoga puta argentinski komentator je do tada većini ljudi nepoznat udarac nazvao la Chilena  (čileanka) i tako je ostalo do danas. S druge strane, Peruanci tvrde drugačije. Oni potez nazivaju la Chalaca, izmišljen je u lučkom gradiću Callao kada su Peruanci igrali protiv Engleskih moreplovaca krajem 19. stoljeća. Pogodite, Peruanci tvrde da su Čileanci „ukrali“ njihov potez tijekom jedne prijateljske utakmice. Postoji i teorija prema kojoj je „škarice“ izmislio legendarni Brazilac Leônidas da Silva. Zvali su ga „Crni dijamant“ i „Čovjek od gume“,  „škarice“ je uradio više puta u brazilskoj ligi i u reprezentaciji, zanimljiva je reakcija sudca na do tog trena neviđen potez u nogometu, iznenađen potezom sudac je zaustavio igru i razmišljao kosi li se Leonidin potez s pravilima nogometne igre. 

OD FAVELA DO ANFIELDA Roberto Firmino: Čovjek koji igra i živi u sjeni 'faraona'

Svatko od nas je bar jednom u svom djetinjstvu pokušao izvesti Chilenu ili „škarice“, ali to je obično završavalo neslavno, previjanjem po podu i s bolnom grimasom na licu. Zanimljivo da „škarice“ tehnički gledano proizlaze iz greške izvođača centaršuta, u ni jednom nogometnom udžbeniku nema akcija kojoj bi cilj bio postizanje gola na taj način, „škarice“ su reakcija i mogućnost prilagodbe napadača kada mu lopta ne dolazi onako kako bi on želio, obično malo previše iza leđa. „Škarice“ su potez koji osim Pinilline karijere sažima i njegov život. Pinilli je neupitan sirovi talent omogućavao da s vremena na vrijeme bljesne i odigra dobru utakmicu, ali njegov način života ga je kočio i predstavljao mu prepreku da bude konstantan i uspije. Često je imao izljeve bijesa na terenu i van njega, bio je slab na alkohol i žene, punio je čileanske tabloide vodeći razvratan život, u našim krajevima bi rekli da je živio boemski. Nekonvencionalan stil života koji se svojim ponašanjem namjerno suprotstavlja uvriježenim kulturnim i moralnim normama ili očekivanju šire zajednice. Baš kao Pinilla, Chilena je potez koji se kosi s nogometnim „moralom“ i udžbenicima, Pinilla stavlja noge tamo gdje bi trebala ići glava, svijet gleda naopačke i udara loptu kontra očekivanja šire zajednice. 

Centimetar od slave 

Završnica Svjetskog Prvenstva u Brazilu 2014. u osmini finala je spojila Brazil i Čile, reprezentacije koje imaju dugogodišnje rivalstvo i dugu povijest međusobnih susreta. Do tog trenutka međusobno su se sreli 3 puta na Mundijalima, 1962., 1998. i 2006., a sva tri puta uspješniji su bili Brazilci. Brazil je grupnu fazu završio s mnogim upitnicima, navijače je brinula neuvjerljiva igra, dok je s druge strane Čile dolazio pun samopouzdanja, predvođen Jorgeom Sampaolijem, kontra svih predviđanja prošao skupinu s Nizozemskom i Španjolskom koju su porazili u međusobnom susretu.

Utakmicu pamtim kao najbolju na cijelom prvenstvu, pregršt šansi, prilika, nesuglasica na terenu, sjećam se da je sudio Howard Webb i podijelio je mnoštvo žutih kartona. Brazil je poveo ranim golom Luiza, da bi krajem poluvremena Sanchez poravnao za Čile. Utakmica je ušla u produžetke, Jorge Sampaoli pravi taktičku izmjenu, vadi svog glavnog čovjeka u veznom redu Artura Vidala i ubacuje pogodite koga – Mauricia Pinillu. U tijeku je 119. minuta utakmice kada Claudio Bravo izvodi posljednji gol aut prije penala, više iz očaja napucava loptu na protivničku polovinu, tamo je u maniru pravog „target-mana“ prima Pinilla, zatim odigrava dupli pas s Alexisom Sanchezom i izbija u gol šansu. Tijelom si oslobađa pogled prema golu pored nemoćnog Thiaga Silve, namješta se na desnu, silovito udara loptu koja završava na gredi i odbija se daleko od gola.

Pinilla je bio udaljen 5 centimetara i 20 sekundi od besmrtnosti, od vječne slave koje bi mu donio taj pogodak, 5 centimetara od bacanja 18 milijuna Čileanaca u delirij. Uslijedila je lutrija jedanaesteraca u kojima su Čileanci izvukli deblji kraj. Nogometni bogovi su se opet poigrali s Pinillom koji je samo par minuta prije nego što je pogodio gredu bio i jedan od trojice Čileanaca koji su promašili penal. 

Jednom prilikom je izjavio da je ta vratnica istovremeno najveća i najniža točka njegovog života, ekscentrik kakav je bio, odlučio je svoju najveću životnu priliku istetovirati na svom tijelu. Mnogi bi  to pokušali što prije zaboraviti, ali ne i Pinilla. Bio je tako blizu, ali ipak tako daleko od izbacivanja Brazila u njihovom dvorištu i statusa legende u Čileu, odlučio je taj trenutak zauvijek ovjekovječiti na svojim leđima. Na svojem tijelu zauvijek je zabilježio sliku Julia Cesara kako nemoćno gleda u loptu koja pogađa okvir gola, a ispod napisao: „Jedan centimetar od slave“.

O autoru: 

Moje ime je Filip Bilić. Rođen u Mostaru, odrastao u Ljubuškom, u srcu Kalifornije. Student u pokušaju. Inspiraciju pronalazim u svemu što nije dosadno, kada pišem o sportu to nekima izgleda pametno.