Došla Kolinda u Slavoniju i djeca joj uglas rekla da im treba školska dvorana. Na što im je ona odgovorila da "imaju livadu". Ona bi im trebala biti dovoljna. Prije četiri godine obećavala je blagostanje. Sad nudi livade.
"Bila sam dijete prirode. Vješto se penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima dok je vjetar šibao moje lice, uvijek zarumenjeno od sunca ili vjetra. Pomalo dječački mogla sam se popeti na svako stablo, ljuljajući se nad bistrinom Rječine, puštajući se bez straha u hladnu, duboku vodu, izranjajući i hvatajući zrak u plućima i plavetnilo neba u oku. Odrastala sam u toj slobodi prostora, pjevu ptica, šumu vjetra i beskraju neba".
Ovako je Kolinda Grabar Kitarović opisala svoje djetinjstvo i službenoj biografiji koju je koristila tijekom predizborne kampanje.
U njoj je "upijala šum vjetra na vrhuncima planina" i u "zaglušujućoj tišini s pogledom na zelenilo bora, smreke i jele, i plavetnilo neba, mora i otoka i daljini osjećala se slobodnom poput ptice".
To bi, dakle, trebao biti recept za uspjeh. Od livade do Pantovčaka.
Nije stoga nikakvo čudo da je predsjednica Republike djeci u Slavoniji poručila ono o čemu bruje društvene mreže.
U Sikirevcima su je aplauzom dočekala nasmiješena djeca, a na pitanje očito nadobudne ravnateljice škole što im nedostaje, djeca su kao iz topa ispalila uvježbani odgovor: "Dvorana!". Na što im je Kolinda Grabar Kitarović, mrtva-hladna, odgovorila: "Zato imate livadu".
I dobro im je rekla.
Moje pjesme, ružni snovi
Kome trebaju školske dvorane, kad imaju livade. Na tim livadama i mala Kolinda je provela djetinjstvo i to onda ovjekovječila u hagiografiji sročenoj kao da je Paolo Coelho pisao remake filma "Moje pjesme, moji snovi". Na LSD-u.
Trebala je to biti poruka budućim naraštajima: trčite po poljima i jednoga dana postat ćete predsjednicom države.
Ili ćete otići iz države, kako to već biva u Kolindinoj Hrvatskoj.
Osoba koja je u pobjedničkom govoru poručila kako će "Hrvatska biti među najrazvijenijim i najprosperitetnijim zemljama u Europskoj uniji, pa i šire", sada djeci koja nemaju školsku dvoranu poručuje kako im ona zapravo ni ne treba, dovoljna im je livada.
Osoba koja je zbog ušteda obećavala preseljenje iz Ureda predsjednika na Pantovčaku, pa se onda naglo predomislila i zadržala kompleks na koji godišnje odlazi četrdesetak milijuna kuna, sada nije u stanju čak ni založiti se za izgradnju školske dvorane.
Ili možda povući neke veze.
Ali Kolinda je odlučila biti iskrena. Ona ne mulja, nego "puca s boka".
Nema dvorane. Djeca traže previše. Dosta im je i livada. I "vjetar koji im šiba lice".
Naravno da Kolinda nije došla u Slavoniju da bi gradila škole. Ali zašto je onda uopće došla?
I Pantovčak ima livadu
Probajmo zamislimo obrnutu situaciju: da je Kolinda zatražila Vladu veći proračun za Ured predsjednice, a Plenković joj uzvratio da što će joj toliko novca, kad "ima veliku livadu". Za njezine ovlasti i još važnije, za njezine kapacitete, ništa više joj i ne treba.
Okej, možda se nekome čini da je pretjerana reakcija na predsjedničinu ideju da bi se umjesto u dvorani djeca mogla obrazovati na livadi, ali ovdje se radi o standardu - dvostrukom, kao i civilizacijskom.
Civilizacijski standard nalaže da u doba kad se ulaže u djecu, a Kolinda se svrstala na čelu pokreta za obrazovnu reformu, i u doba kad se vodi akcija za informatikom u školama i priča se o laptopima i digitalizaciji i svakakvim čudima, školska dvorana naprosto mora biti dostupna gdje god je potrebna.
Pa i na livadi.
Obećavala brda i doline
S druge strane, dvostruki standardi govore kako se predsjednica miješa u svašta, a ne može ispuniti ništa, obećava brda i doline, a zapravo nudi - livade.
A ti dvostruki standardi nam otkrivaju kako se u ovoj državi troši 40 milijuna kuna za ured predsjednice, da se kupuju polovni zrakoplovi, dužnosničke limuzine i priče o nacionalnom stadionu, a djecu se umjesto u dvorane tjera na livade.
I njihove roditelje na birališta.
Složna reakcija djece na pitanje ravnateljice što im je potrebno sugerira da je predsjednica u Slavoniji dočekana kao Djed Mraz. Kao netko tko ispunjava želje. Kolinda je konačno razbila tu zabludu.
I zato je bilo dobro što je predsjednica tako spontano, prvoloptaški, iskreno bubnula da je djeci dovoljna livadu.
Jer, i ona se sama verala po drveću i onda uspentrala skroz do Pantovčaka. Gdje je ponovno okružena livadama i - skupim lososima.
